Praćen maglovitom prošlošću obavijenom imenom Heinrich, došao je na Pravni fakultet s namjerom da se nikada više ne osvrne za sobom. Činjenica da ga sa sramežljivim osmijehom i rumenih obraza spominje više studentica no što ih ostatak uredništva u cjelini poznaje, kao i da su nedugo nakon njegova dolaska počeli nestajati pojedini članovi uredništva samo je pogodovala komentarima brojnih skeptika da on ne može biti ništa drugo doli špijun u službi uprave fakulteta. Ulje sumnjičavosti na vatru zasigurno je dodala legenda da ne postoji fotografija iz koje bi se dotični mogao prepoznati s obzirom da je uvijek skriven u gustom oblaku duhanskog dima.