Njemačka je jedna od europskih zemalja koja u svojem kaznenom zakonodavstvu sadrži institut sigurnosnog čuvanja kojim se zatvorenika, nakon izdržavanja kazne dugotrajnog zatvora, upućuje u posebnu ustanovu gdje ostaje na neodređeno vrijeme - dokle god postoji opasnost povrata. Europski sud za ljudska prava takvu praksu smatra kršenjem Konvencije.

Upravo, zato njemačka vlada prisiljena je što brže pronaći efikasno rješenje pa se postavilo pitanje - kako tretirati seksualne prijestupnike? Izlaz će pokušati pronaći u seksualnoj terapiji čija bi uspješnost bila uvjet za puštanje na slobodu, a provjera učinkovitosti terapije provjeravala bi se svakih osamnaest mjeseci. Iako za ljudska prava manje osjetljivije područje, ovakvo rješenje već je izazvalo buru reakcija. U odvjetničkoj komori smatraju kako će se takvim rješenjem svi osuđenici na dugotrajni zatvor proglasiti bolesnima i pod tom izlikom zatvarati - čime bi takvo rješenje bilo jednako, ako ne i gore od postojećeg. (DW)

Radna skupina za novi Kazneni zakon koji bi se trebao donijeti početkom iduće godine, također je razmatrala ideju uvođenja ovog instituta kao alternativi doživotnom zatvoru. Ideja je ista kao i u njemačkom Kaznenom zakoniku (StGB) - "obveznim sigurnosnim čuvanjem" bi se osigurala prvenstveno zaštita žrtve kaznenog djela, ali i ostalih potencijalnih žrtava, odnosno zaštita društva u cjelini. To bi se odnosilo na taksativno navedena kaznena djela - a uključena bi bila i kaznena djela za koje se izriče kazna običnog zatvora (npr. razbojništvo). Ipak, nakon presude Europskog suda za ljudska prava, radna skupina primorana je naći rješenje koje neće, barem prema sucima Europskog suda, tako grubo zadirati u ljudska prava.