Kao i većina drugih nepotrebnih stvari u svemiru (češalj za brkove ili studentskih predstavnik) svečani govor se razvio iz nečeg korisnog i potrebnog, ali se grubo poigrao sa prirodnim tokom stvari i sada narušava teoriju evolucije. Kao što je glupo očekivati da će koza sa pet nogu biti brža ili da će više studentskih predstavnika raditi bolje, tako je glupo očekivati da će svečani govor biti bolji od običnog.

Svečani govor, a u akademskim krugovima posebice, je skup retorički nepovezanih figura nakalemljenih u rečenice koje se pokušavaju agregirati u neke razumne cjeline koje bismo nazvali opisi anegdota ili opisi davno izgubljenog vremena, s nužno potrebnim odmacima od same kvaziradnje govora koji bi trebali biti duhoviti, ali nisu.

Tako je i danas. Niska potpuno inače razumnih ljudi penje se na lebdeću govornicu i pretvara se u dosadne budale koje satima blebeću govoreći ništa. Malo se prisjećaju dana kada se pravo učilo iz papirnatih nakupina zvanih knjige, pa se prisjećaju kako nekada studenti nisu imali wc papira (nemaju ga ni u 2776., ali iz drugih razloga), pa se netko dovine ideji kako bi bilo zabavno reći nešto o Adalbertu Bariću, zatim krene serija šala o nekom starijem profesoru koji je rekao nešto užasno smiješno ili jednostavno je rekao nešto užasno i tako i beskraj. Naravno, tituliranje prije početka svakog govora je nužno.
Svi su štovani i cijenjeni, svima je čast uopće biti na istoj planeti s tako veleumnim gigantima intelekta ili tako nešto.

Studenti obično za vrijeme ovakvih govora razmišljaju o tome kako je pohani pileći u menzi pomalo suh ili kako su se jučer nalili kod frenda.

Tako je bilo i ovaj puta. Dekan je nešto laprdao o pravima strojeva i o nužnosti njihove daljnje integracije u sve sfere društvenog života i djelovanja te u svezi s time o relevantnosti Adalberta u rješavanju nekih gorućih problema, o dostignućima fakulteta i tome ako je lansiranje TMT 14.1. najsuper stvar ikada, neki drugi stariji tip je nešto pričao o naporima Vlade ili ministarstva nečega i nečeg drugoga u postizanju nečeg dosadnog, zatim je predstavnik studenata pričao o važnosti suradnje s upravom i poboljšanjima u studentskom standardu. Sve to je začinila neka starija gospođa koja je bila nešto kao rektor koja ne mumljala oko dvadesetak minuta dok ju netko ljubazno nije maknuo s govornice.

Brucoš je do tada pikao po svom novom prijenosnom računalu i skidao nove nastavke serija[1] sa Interneta v.25, pokušavao provjeriti stanje kredita na računu i tugaljivo gledao slike s ljetovanja u Đurđevcu[2] gdje je jahao devu[3]. Kalasancije je mirno piljio u daljinu, navika i sposobnost koju je razvio tijekom jedinog predavanja na kojem je bio, te je trenutno razmišljao kako će piti jednom kada završi u svemiru. To ga je užasno mučilo jer je teret koji je svaki student mogao ponijeti bio ograničen. Već je zamijenio sve memorijske module na kojima se nalazila literatura s pivom, ali je sumnjao kako ne bi bilo dobro da i odjeću zamjeni štokom.

 

Ovdje ćemo se oportuno, a zbog piščevog nedostatka vremena, poslužiti zapisima iz osobnog dnevnika našeg Brucoša kako bismo opisali događaje do lansiranja letjelice i razjasnili još neke relevantne stvari.

 

---