"Razlika između studenta, asistenta i profesora – student mora znati sve, asistent gdje se nalazi odgovor u knjizi, a profesor gdje se nalazi asistent." -Prof.dr.sc. Lauc

U Vijećnici je dana 2.12. između 14.30 i 18.30 bilo poprilično zanimljivo. Neovisno tijelo ocjenjivalo je samoanalizu koju je fakultet prethodno sastavio i nakon niza radnji poput obilaska fakulteta, razgovora sa profesorima i asistentima došao je na red i razgovor sa studentima.

Tijelo je bilo sastavljeno od profesora Lauca iz Osijeka, profesorice Vesne Crnić Grotić, profesora iz Pariza Marka Gjidare, profesora sa PMF-a prof. Dulčića , te studenta iz Osijeka Jakova Kajtara. Razgovor je bio zamišljen u dva dijela od 1430 do 16 h sa predstavnicima, a od 16 h nadalje sa studentima općenito. Pošto fakultet nije obavijestio studente javnim pozivom o ovoj raspravi već je poslao mailove udrugama i demonstratorima, očekivano je bilo kako je došao malen broj studenta, njih sedamdesetak.

Čin prvi

Krenulo je razgovor sa studentskim predstavnicima. Problemi koje su iznijeli bili su očekivani – opstrukcija u vidu pretjeranog formalizma (kvota postdiplomaca u Fakultetskom vijeću i uopće njihova uloga tamo, cijela priča sa povećanjem školarina, izglasavanjem Pravilnika i njihove potvrde samoanalize.)
Dakle, kako je novi Pravilnik stupio na snagu doslovce jučer ili možda čak sutra bilo je dosta materijala za raspravu samo o tome par sati, ali se pak potrošilo samo oko sat i pol. Predstavnici su stavljeni u ovakav položaj – moraju glasati za Pravilnik, ali dio Pravilnika im odgovara, a dio ne, točnije bolonjcima paše, nebolonjcima ne. Govorim dakako o famoznom dijelu koji se odnosi na 50 ECTS bodova i polaganje ispita s više godine bez polaganja niže. Također, predstavnici, a na prvoj sjednici u rujnu niti profesori nisu bili zadovoljni vremenskim periodom koji im je dan za proučavanje tog prijedloga Pravilnika, na čemu je, i to je opći dojam, Uprava mora poraditi.

Peripetija oko potvrđivanja mandata predstavnika studenata u Fakultetskom vijeću je isto bila tema, ali došlo se do zaključka da je to prošlo svršeno vrijeme i da se tu zapravo ništa ne može. Predstavnici su relativno zadovoljni odnosom s Upravom u nekim segmentima, dok su u drugim segmentima poprilično razočarani. To se primjerice očitovali baš u priči s Pravilnikom gdje je nastala konfuzija i predstavnici su se osjećali izigranima.
Dotaknulo se i komisijskih ispita i činjenice da je faktično stanje neispitivanja na usmenom na komisiji ako student nije zadovoljio na pismenom napokon tako i pravno uređeno. Po novom Pravilniku tek se na drugoj komisiji mora studentu odobriti izlazak na usmeni neovisno o pismenom.

Profesorica Crnić Grotić je na temu rokova primijetila kako u Rijeci rokovi za stare studente funkcioniranju neovisno od bolonjskih rokova koji su rjeđi, a apsurd da se devet ispita rješava u osam rokova svima je jasan (godina ima devet rokova, ali u 11 mjesecu možete polagati samo zaostatke).

Zaključeno je kako Bolonja funkcionira samo na prve dvije godine, dok na trećoj i četvrtoj nema smisla govoriti o Bolonji kada se ustvari primjenjuje stari program. Kolokviji su ocjenjeni kao pozitivna stvar, a istaknuta je i katedra iz EJP-a kao jedina katedra koja je u potpunosti prihvatila bolonjski način rada i razmišljanja.

Čin drugi, ulaze studenti

Prava drama i rasprava kreće tek od 16 h kada dolaze studenti. Ovo je dakako drska laž s moje strane, jer je poziv i obavijest o ovome bila upućena samo demonstratorima, ali nije postojao neki javni poziv ostatku studentske populacije. Demonstratori su krasni ljudi, ali ne sačinjavaju neki reprezentativan uzorak studenata prava. Bilo je tek par studenata, većinom su to bili demonstratori ili predstavnici udruga. Nota bene, Pravokutniku koji nije studentska udruga nije poslana obavijest o održavanju ovog događaja, pa zahvaljujemo predstavnicima na obavijesti. Važno je napomenuti kako se većina demonstratora zbog obveza ili dosade udaljila ubrzo iz Vijećnice i propustila najbolji dio rasprave.

Krenulo se pomalo neobičnim pitanjem koliki je omjer na ispitima pitanja koja traže logičko zaključivanje,a koliko pitanja traži reprodukciju činjenica. Nakon što smo zaključili da je omjer u korist faktografije, rasprava je krenula meandrirati u međusobnim prepucavanjima i debatiranju što članova komisije sa studentima toliko i studenata međusobno da bismo mogli potrošiti ogromnu količinu vremena na gluposti poput prijemnih ispita.

Nakon što smo zaključili kako je ultrabitno biti logičar da bi bili dobar studenta prava, kako se prijemni izmijenio u zadnje tri godine i kako je korisno znati Vennove dijagrame i figuru Darii, opet se krenulo trošiti vrijeme na utvrđivanje finesa značenja riječi na samrti, tko je zakinut u čemu, finese između bolonje i nebolonje. Od pametnijih stvari koje smo čuli u tom periodu kolega koji je završio politologiju se osvrnuo na cijenu školarina i odnos spram izvanrednih studenata, primjedbe spram literature i sadržaja iste, a kolega koji je iznosi vrlo slikovito svoje stavove skoro je pobrao i pljesak te meni osobno genijalnu konkluziju kako se Bolonja ne provodi na prvoj godini na svim predmetima za sve već samo za seminariste tako da se Bolonja provodi na svakom trećem predmetu. Zanimljiv podataka – u recimo jednoj nerazvijenoj i zaostaloj zemlji poput Francuske na jednom primitivnom sveučilištu poput onog pariškog smatra se izrazito neuljudnim pokušavati progurati svoju knjigu kao udžbenik. Kolega koji je govorio u literaturi smatra kako je suludo trošiti vrijeme na čitanje osobnih dostignuća profesora u stvaranju novele koja nije zaživjela, opisivanje teorija koje nisu više na snazi ili potanko objašnjavanje ekonomskih sistema koji su izumrli još prošlog stoljeća.

Nakon što smo još malo meandrirali, branili svoje katedre, meandrirali i replicirali postalo je pomalo kasno pa se i broj ljudi osjetno smanjio. Osvrnuli smo se i na našu percepciju znanja studenata u RH i studenata vani te zaključili ništa jer se radilo o našem dojmu. Osim što studenti smatraju kako učimo niz nepotrebnih stvari, a nemamo dovoljno prakse. Vjerojatno najbespotrebniji dio rasprave odnosio se na školarine, užasno bitan dio jer se raspravljalo o globalnoj krizi u svijetu i problemu stipendiranja/kreditiranja, bez nekih konciznijih osvrta na stanje kod nas na pravu.

Čin treći, dvorana se osjetno ispraznila

Puno bolje je bilo kada se rasprava pokrenula na predavanja i konzultacije gdje je zaključeno kako 6 sati predavanja u komadu graniči s ludošću i nema neke svrhe. Pomalo su bili iznenađeni članovi komisije kada su saznali da su predavanja više nego slabo posjećena i kako se to već godinama tolerira, a zapisnici o posjećenosti ne postoje. Nedolazak na konzultacije, različiti kriteriji prilikom ispravljanja pismenih, čudni rasporedi saznavanja rezultata na usmenom, periodi čekanja na usmenom, sve to studenti su opetovani naglašavali bez ijednog glasa protivljenja ili drugačijeg mišljenja.

No, prava diskusija razvila se kod ocjenjivanja profesora. Pošto sveučilišna anketa na našem fakultetu postoji u obliku bajki i beskorisne hrpe papira studenti su postavili pitanje kako se točno ocjenjuju profesori. Komisija tvrdila da se to vrši putem tih anketa, pa su opetovano upozoravani kako taj sustav na našem fakultetu nije zaživio. Nekako sam stekao dojam kao da nam ne vjeruju, iako su i sami priznali kako ta anketa nema nekog smisla jer studenti nevoljko to rade, a tim više na našem fakultetu na kojem se na predavanja ne ide i profesori imaju više ulogu ispitivača nego predavača. Ako je ta anketa tako beskorisna i smatra se nepouzdanim subjektivnim kriterijem na upit zašto se ne koristi neki objektivan kriterij poput krivulje prolaznosti, dogovoreno je kako bi se time dovelo do podilaženja studentima.
Urnebesno veselje je nastalo u našim dušama kada smo otkrili da najprestižniji pravni fakultet u Francuskoj školarinu cijeni na nevjerojatnih 368 eura godišnje, na kojem se nakon predavanja vrši kontrola znanja u obliku vježbi/seminara, posao je zagarantiran, a broj studenata koji završi fakultet je ovakav 40% upiše drugu, od tog broja 60% treću, 70%od toga četvrtu, a na petu ide 10% onih koji su upisali četvrtu . Na godini su točno dva roka i jedan popravni. Naravno, pošto tamo postoji odnos profesor student, sistematski se radi na nastavi i predavanja nisu čitanje iz knjige i referiranje na događaje sa godišnjih odmora, selekcija koja je jednako rigorozna kao i naša kad se sve zbroji, ta dva roka se čine kao 12 naših.

Čin četvrti, dodatne informacije

Zanimljivo je kako cjelokupno četverosatno raspravljanje nije nikako snimano osim u obliku mp3 zapisa na mom recorderu, a snimku dobrovoljno dajem na korištenje i fakultetu i komisiji ako im zatreba kasnije. Uvjerili su nas, ne baš jako, kako se sve to pamti. Dobro, student je nešto zapisivao u svoj blokić, ali osim ako nema 500 stranica teksta neće mu to biti od neke koristi.

Na toj raspravni nije smio sudjelovati nitko iz uprave, pa je profesor Sikirić samo dopratio komisiju, a dekan Kregar se zabrinuo nakon trećeg sata rasprave da im se štogod nije dogodilo pa je dva puta posjetio dvoranu i jednom zvao.

Kao što sam već par puta napomenuo, a napomenuti ću još jednom, studenti nisu javno pozvani na ovu raspravu iako je to bio smisao, a od svih udruga jedino je Pravokutnik elegantno izostavljen s e-mail liste. Jer nas ne vole. Samo zbog toga nećemo pozvati nikoga s faksa na skorašnji turnir u beli.

Bilo je zabavno, ali prekratko. Da su proveli pet dana u razgovoru s puno većim brojem studenata bilo bi bolje. Ovako su čuli što misle predstavnici i demonstratori koji ipak nisu profil prosječnog studenta. Tek slika koju daje netko tko nije nužno upućen u sve cake i zakoljčice funkcioniranja fakulteta daje pravu sliku kako više od 6000 ljudi provodi svoje studentske godine.

fat drummer