Kada pravni laik pročita propis, sve što vidi je obična kratka rečenica koja se na prvi pogled čini u potpunosti jasnom. Pravnik, s druge strane, zna (ili bi barem trebao znati) da se iza tih riječi nalazi puno širi sadržaj koji se može spoznati samo tumačenjem i dedukcijom. Osim uobičajenih metoda tumačenja (kao što su gramatičko, logičko, sustavno i teleološko), posljednjih dana, tjedana i mjeseci svjedoci smo nove metode tumačenja, dosad nespominjane u pravnoj znanosti – metode političkog tumačenja.

Kako definirati političko tumačenje? Kako bismo mogli dati odgovor na ovo pitanje, prvo moramo proučiti njegove opće, ali i konkretne karakteristike. Političko tumačenje je krunska metoda – sve ostale metode samo su početak tog pravnog procesa. Nakon što pravnici protumače propis po svojim ranije, strogo uređenim pravilima, politička institucija ili predstavnik iste uzme u obzir i politički interes vladajuće stranke, pritom što ekstenzivnije shvaćajući pravni propis kako bi se dobio konačan rezultat – pravilno protumačeni zakonski tekst. Političko tumačenje otklanja sve nedostatke ranije spomenutih metoda – kada se tim metodama dođe do slijepe ulice (što je nužna posljedica pravno-tehnički loše sročenog teksta), dvojbu koja tada nastaje, predstavnik političke institucije rješava tako da si, kako je to poznati pravnik Becker opisao u svojoj formuli, postavi jednostavno pitanje «Kako bi Vlada htjela da se ovaj propis protumači?». Takva konstrukcija najbolje se može prikazati latinskom sintagmom – in dubio pro administratione (u dvojbi u skladu s voljom uprave). Kako bismo u potpunosti objasnili ovaj pojam, potkrijepit ćemo svoje tvrdnje s nekoliko primjera iz prakse.

Vrhovni pravni autoritet? I don't think so...

Ministarstvo uprave objavilo je na svojim stranicama nekoliko primjera nevažećih listova s potpisima građana za referendum o Zakonu o radu. Iako Zakon o zaštiti osobnih podataka ne dopušta da se podaci objavljuju suprotno svrsi za koju su ispitanici dali svoju privolu, ovakvo postupanje Ministarstva uprave nije ni približno suprotno spomenutom zakonu. Kako je ministar Mlakar otklonio ovu tromost i bespomoćnost pravnika? Upravo političkim tumačenjem. Kako postoji dvojba jesu li ispitanici dali privolu za takvo korištenje njihovih osobnih podataka, održavanje takvog stanja dovelo bi do pravne nesigurnosti. Zato je ministar Mlakar, dosljedno provodeći načelo in dubio pro administratione, jednostavno zaključio kako su svrhe davanja potpisa na uvezeni list i objavljivanja na internet stranici ministarstva jednake, pa stoga nema ni govora o povredi Zakona.

Iz prvoga primjera vidljive su dvije osnovne karakteristike ovog načela: ekonomičnost i pravna sigurnost. Kako bismo odredili i ostale karakteristike, poslužit ćemo se još jednim primjerom.

Čl. 8d. st. 2. Zakona o referendumu propisuje sljedeće: «Svako mjesto iz stavka 1. ovoga članka mora imati popis s uvezanim listovima koji će sadržavati jasno formulirano pitanje o kojem se traži raspisivanje referenduma i jasno odijeljene vodoravne redove označene rednim brojevima.» Iako u se u tekstu ne spominje da listovi moraju biti unaprijed uvezani, ministar Mlakar i ostatak Vlade poslužili su se trećom karakteristikom ovog tumačenja: fikcijom autentičnog tumačenja. Premda ne postoje zakonske pretpostavke za autentično tumačenje, ono se fingira i time dobiva na pravnoj snazi. Kada se ono ne bi fingiralo, čitav smisao načela in dubio pro administratione izgubilo bi na smislu, a s njime bi bila izgubljena i pravna sigurnost i ekonomičnost kao njegove karakteristike.

Posljednja karakteristika ovog načela je nadustavna pravna snaga. Što obuhvaća taj pojam, objasnit će nam i treći primjer iz prakse.

U medijima se postavilo pitanje – hoće li se referendum održati po novom Ustavu ili po Zakonu o referendumu čije su pojedine odredbe (konkretno, odredbe vezane za potrebnu većinu kako bi referendum uspio) direktno suprotne Ustavu. Kad ne bi bilo političkog tumačenja, došlo bi se do potpuno pogrešnog rješenja – primjenile bi se odredbe Ustava zbog uvriježenog stava kako je Ustav najviši akt u državi. Upravo zato, političkom tumačenju dana je nadustavna snaga. Bez te karakteristike, ne bi uopće bilo moguće pravilno tumačiti propis.

Nakon objašnjenja pojedinih elemenata i karakteristika, političko tumačenje možemo definirati kao ono tumačenje koje, radi razloga ekonomičnosti, pravne sigurnosti, autentičnog tumačenja i nadustavne snage, uvažavajući isključivo politički interes vladajuće stranke dovodi do pravilno protumačenog zakonskog teksta, a iskazujemo ga latinskom sintagmom in dubio pro administratione ili Beckerovom formulom «Kako bi Vlada htjela da se ovaj propis protumači?»

Izvadak iz knjižnice "Kako pravilno tumačiti pravni propis"  skupine autora (financirano iz fondova Europske unije).