U četvrtak, 27. listopada održan je okrugli stol na TMT3 o decentralizaciji, pri čemu je, uz izlaganja i raspravu, predstavljena studija koja sadrži priloge nekoliko autora.

Okrugli stol organiziran je u sklopu projekta Decentralizacija i lokalna samouprava koji provodi Centar Miko Tripalo u suradnji s nekoliko znanstvenika, a cilj je napraviti pregled funkcioniranja i ocjenu stanja lokalne samouprave na koji će se nastavljati prijedlog promjena.

Prof. dr. sc. Josip Kregar pozdravnim je govorom predstavio uvodničare i studiju.

U uvodu izlaganja, naveo je kako imamo krizu lokalne samouprave, gdje veliki broj prikrivenih problema postaje sve očitiji, gdje nagomilani prigovori i kritike traže potrebnu reformu lokalne samouprave.

Postavlja se pitanje - tko će to učiniti? Sadašnja politička situacija je takva da svi pričaju o nužnim rezovima, a više se nitko ne usudi učiniti nešto što je nepopularno, ali potrebno i korisno.

Studija je izdana u vrijeme političke kampanje, pri čemu se pažljivo prate stavovi političkih aktera. Na žalost, nekog spomena vrijednog stava političara nema, a uglavnom se spominju svima prihvatljiva mišljenja, općenita, nedefinirana i provedbeno nejasna. Autori publikacije su se trudili izreći jasne stavove, definirati probleme i predložiti konkretne mjere potrebne za nužnu modernizaciju lokalne samouprave.

Da ne duljimo s pričanjem o publikaciji, za koju se nadamo da će osim sadašnjeg materijalnog oblika i pripadajućeg glagola "možete uzeti" uskoro biti i u elektroničkom obliku uz korištenje glagola "možete preuzeti", prijeći ćemo na izlaganja autora o stavovima glede decentralizacije.

Prvo izlaganje održao je Dr. sc. Vedran Đulabić o modernizaciji i razvoju regionalne samouprave.

Sadašnja lokalna samouprava se sastoji od dva stupnja; prvog koji čine gradovi i općine, te drugog koji sačinjavaju 20 županija i Grada Zagreba. 

Način modernizacije je promjena županija i teritorijalne podjele u regije. 

Kao prioriteti modernizacija potrebno je provesti nekoliko glavnih mjera: racionaliziranje teritorijalne osnove županijskog ustrojstva, transformiranje županija u regije, paralelno sa svime ojačati samoupravni kapacitet županija, poboljšati koordinativnu ulogu županija u obavljanju javnih poslova na svom području, te ojačati županije da potiču društveni i gospodarski razvoj države.

Oko prijedloga novog teritorijalnog ustrojstva ima nekoliko različitih stavova i pitanja pod koju regiju podvesti neko područje (jedino u čemu je većina složna, čini se, jest da nitko ne zna adekvatan odgovor na pitanje "gdje s Likom?" op.a.).

Predložena je sljedeća teritorijalna podjela Hrvatske na 5 regija:

1. Središnja Hrvatska – obuhvaćala bi Međimursku županiju, Varaždinsku, Međimursku, Krapinsko-zagorsku, Karlovačku, zapadni dio Bjelovarsko-bilogorske, dio Sisačko-moslavačke županije

2. Slavonija – slavonsko-baranjske županije, uz dio Sisačko-moslavačke

3. Istra, Kvarner – sjeverno primorje i dio Like

4. Dalmacija

5. Šire područje Grada Zagreba

Što se tiče transformiranja županija u regije i jačanje samoupravnog kapaciteta, potrebno je provesti nekoliko mjera kojima bi se to postiglo; od neposrednih izbora izvršnih i predstavničkih tijela, županijskog financiranja uz jačanje fiskalnog kapaciteta, jačanje regionalne dimenzije koje bi sadašnje županije napokon transformiralo u prave regije sa snažnim samoupravnim kapacitetom.

Naglašena je važnost pri poticanju društvenog i gospodarskog razvoja regija i spomenuta zabrinjavajuća činjenica da nemamo niti jedan strateški projekt koji se odnosi na regije. 

Postoji nekoliko projekata usmjerenih na razvoj županija, niz lokalnih ideja, ali da bi se obuhvatilo neko šire područje – npr. projekt koji uključuje strateški razvoj Slavonije, Dalmacije – ne postoji.

Spomenuto je još jedna važna stavka, podjela na tzv. statističke regije. 

Statistička regionalizacija je važna za potrebe regionalne politike EU. Za ovu zemlju bi bilo potrebno da se broj statističkih regija ne povećava, nego dapače, smanji.

Naime, na temelju statističkih regija se određuje godišnji BDP nekog područja. Ako imamo više statističkih regija, BDP je automatski veći. Postoji opasnost da se brzo prijeđe 75% prosjeka EU i ispadne iz cilja Konvergencije (smanjenje razlika u ekonomskim performansama) gdje su najizdašnija sredstva kohezijske politike. To je bitno zbog sufinanciranje projekata iz uskoro zajedničke EU blagajne.

Prijeti opasnost da određeni dijelovi zemlje koji su statistički bogatiji, npr. Zagreb, budu svrstani u skupinu gdje je predviđeno manje sredstava, gdje su izloženi velikoj konkurenciji čime su sredstva teže dostupnija.

Zaključak je pojačao prof.Kregar sumirajući ukratko kako treba promijeniti iskrivljenu percepciju o regionalizmu, da to ne znači "EU će nam dat' više para" nego poanta u "šanse za više para".

Slijedilo je izlaganje Doc. dr. sc.  Tereze Rogić Lugarić koje se nadovezalo na prethodno o potrebi stvaranja regija i spomenutim "parama" - tema je financiranje jedinica lokalne i regionalne samouprave.

Kao početak decentralizacije se uzima 2001. godina, pri čemu se uglavnom obuhvatio sustav samouprave i javnih usluga, tek djelomično u financiranju i upravljanju.

Ukratko su obrađeni prihodi i rashodi lokalnih i regionalnih jedinica u RH. Najvažniji hrvatski proračunski lokalnih i regionalnih jedinica su porezi, koji su ponekad nedostatni za pokrivanje rashoda, zbog čega je nužna potpora viših razina vlasti. U takvim okolnostima nemoguće je očekivati ikakvo investiranje koje je itekako potrebno na nižim razinama, te se opetovano ponavlja potreba drugačijeg ustroja. 

Sustav gdje više od 50% tekućih rashoda odlazi na plaće zaposlenih, a postoje potrebe financiranja elementarnih potreba (vodoopskrba, promet, otpad) sigurno nema smisla.

Sljedeće izlaganje je održao Prof. dr. sc. Slaven Ravlić o lokalnoj demokraciji.

Lokalna demokracija, izravnije sudjelovanje građana u zajednicama, je jako slabo razvijena u Hrvatskoj. Spomenuta su neka obilježja sadašnjeg stanja; predstavnička demokracija dominira nad participativnom, a od participacije nemamo ni slova 'P'. 

Osim toga, kod nas je prisutna dominacija oligarhijski strukturiranih stranaka (jedan šef kojemu su ostali podanici), a nova normativna rješenja ništa ne rješavaju po tom pitanju.

Malen je utjecaj lokalnih birača na izbor lokalnih predstavnika, stranačku listu kroji lokalno i središnje vodstvo stranke, bez obzira na povezanost nekog kandidata s lokalnom izbornom jedinicom. Općenito je slaba povezanost birača i predstavnika.

Prijedlozi za ovakvo stanje su razvijanje participativne demokracije kroz pravo na referendum, lokalne građanske inicijative i građanske forume.

Drugo, jačanje predstavničkih institucija što podrazumijeva novi lokalni izborni sustav i parlamentariziranje lokalne vlasti. 

Kao zadnja potrebna mjera, spomenuta je nužnost demokratizacije političkih stranaka. One, koje bi trebale obavljati predstavničku funkciju, sve više negiraju demokraciju kroz niz klijentelizma i političke korupcije. Za ikakvo poboljšanje takvih, potrebno je uvesti unutarstranačke izbore te izravne antikorupcijske mjere.

U nastavku, izlaganje Doc. dr. sc. Anamarije Muse o lokalnim samoupravama u kontekstu europskih integracija. Opisan je odnos EU i lokalne uprave, pri čemu se nužno javlja centralna vlast koja kao glavni partner EU definira mogućnost uključivanja lokalne vlasti. Lokalne jedinice su podložne europskim integracijama, te ih je potrebno prilagoditi to novom okruženju. 

Utjecaj europskog zakonodavstva na lokalne jedinice je velik, značajniji akti priznaju važnost lokalnih i regionalnih vlasti, a spomenuta je i obveza država da poštuju načela lokalne samouprave. U nekoj bližoj budućnosti, biti će potrebno ojačati ulogu lokalnih vlasti u pružanju javnih usluga, kao najbližu korisnicima istih.

Od zanimljivijih stvari, spomenute su nagrade za inovacije i kvalitete javne uprave u EU, natjecanja u kojima, naravno, ne pokazujemo previše entuzijazma sudjelovati.

Bilo bi poželjno to promijeniti, sudjelovati ili oformiti domaću verziju nagrade za  kvalitetu u lokalnim i regionalnim jedinicama.

Kao zadnji izlagač dr.sc. Đorđe Gardašević je obrađivao temu transparentnosti javne vlasti na lokalnoj i područnoj razini. Na temelju već dostupnih podataka i izvješća izradio je svojevrsnu analizu transparentnosti. 

Što se izvješća tiče, postoje ona službena i ona nevladinog sektora (kod nas najangažiraniji GONG). 

Uočljiva je razlika između zaključaka izvješća – dok su službeni protkani sa "sve je super" lajtmotivom, kritika prevladava u onim nevladinih organizacija.

Od zanimljivih stvari što se dostupnosti podataka tiče, treba napomenuti slučaj upita Agenciji za zaštitu osobnih podataka o mogu li se na oglasnoj ploči objavljivati rezultati ispita. Načelan je odgovor da takvi podaci mogu biti dostupni samo na intranetu, ne i internetu (prvom pristupaju određeni korisnici, drugom svi) s čime se dr.sc. Đorđe Gardašević ne slaže. Ukratko, ako su ispiti javni, prijave javne, bogme i rezultati mogu biti javni.

Uslijedila je rasprava sudionika gdje se moglo čuti različitih mišljenja i novih prijedloga.

Prof.Ivanišević predlaže stimuliranje i poticanje na udruživanje kao jednu od mjera smanjenja broja lokalnih jedinica, prof.Koprić upozorava da ako nema točno određenog plana i programa što regionalnom podjelom i teritorijalnom izmjenom županija, bolje ništa ne reformirati jer će se postići kontraefekt.

Nadovezao se i Jozo Radoš, jedan koji dolazi is prakse i politike, napominjući da učestala fraza o potrebi ukidanja malih općina nema učinka što se uštede tiče – recimo, ukidanjem stotinjak općina kojima je proračun pola milijuna kuna se dobiva svota koja je "kap u moru" i zanemariva u državnom budžetu.

Od zanimljivijih komentara, treba izdvojiti tvrdnju da je sadašnja podjela lokalnih i regionalnih jedinica nezakonita – jedinice bi se trebale krojiti po nekim pravilima temeljem raznih razloga (povijesni, gospodarski), a takva podjela je u stvarnosti ignorirana.

Za kraj, treba pohvaliti napore naših znanstvenika da daju obol potrebi modernizacije i nadati se da sve ideje neće završiti kao neki budući podsjetnik što se sve trebalo, a nije učinilo.