U godini u kojoj bi Republika Hrvatska trebala završiti pregovore s Europskom unijom, očekuju nas burne promjene, a to se ponajviše odnosi na kazneno zakonodavstvo – kako materijalno, tako i procesno. Dok su dvije trećine Zakona o kaznenom postupku na ocjeni ustavnosti na Ustavnom sudu (što će se zasigurno riješiti do rujna kada na snagu stupa za progon svih kaznenih djela), u ožujku nas očekuje posve novi Kazneni zakon.

Osim prepravaka loše prepisanih njemačkih normi, očekuje nas posve novi sustav sankcija koji će, ne samo iz temelja izmijeniti sadašnje, već uvesti i neke nove. Očekuje nas i izmjena kompliciranih odredbi o zastari i odmjeravanju kazne u stjecaju. No, najveća promjena očekuje nas u Posebnom dijelu Kaznenog zakona – s nekim posve novim kaznenim djelima. Među njima je i tzv. kazneno djelo sramoćenja koje je i prije svojeg konačnog oblika uzrokovalo reakciju javnosti, ponajviše u novinarskim krugovima.

Što je sramoćenje? Iako naziv možda upućuje na široku primjenu, ne inkriminira se njime bilo kakva povreda časti i ugleda. Ono je zapravo djelomično obuhvaćeno već postojećim kaznenim djelom klevete. Stoga je potrebno objasniti postojeće rješenje, kako bismo razumjeli (kako bi novinari razumjeli, op. a.) predloženo.

U postojećem Kaznenom zakonu, kazneno djelo klevete čini onaj koji za drugoga iznese ili pronese nešto neistinito što može škoditi njegovoj časti ili ugledu. Kvalificirani, dakle teži, oblik kaznenog djela kleveti čini osoba koja tako nešto učini putem medija ili pred više osoba. U oba slučaja predviđena je novčana kazna. Teret dokazivanja je na optuženiku – on mora dokazati da je informacija istinita kako bi se oslobodio kaznene odgovornosti (tzv. exceptio veritatis). Kleveta se može počiniti kako izravnom (počinitelj zna da je informacija neistinita i hoće iznijeti ili prenijeti neistinu) tako i neizravnom namjerom (počinitelj zna da informacija može biti neistinita, ali pristaje je iznijeti ili prenijeti pa makar bila neistinita). Upravo je ova razlika u počinjenju s obzirom na stupanj krivnje raskrižje na kojem se u prijedlogu novog Kaznenog zakona rastaju dva kaznena djela – kleveta i sramoćenje.

U nacrtu novog Kaznenog zakona, klevetu čini onaj tko za drugoga iznese ili pronese neistinitu činjeničnu tvrdnju koja može škoditi njegovoj časti ili ugledu, znajući da je neistinita. Dakle, kleveta obuhvaća visok stupanj namjere jer počinitelj zna da je informacija neistinita i namjerno je širi. Upravo zbog tako visokog stupnja krivnje predviđena je, uz novčanu, i kazna zatvora do šest mjeseci za temeljni oblik te do godinu dana za kvalificirani oblik (pri čemu su kvalifikatorni elementi jednaki onima u postojećem Kaznenom zakonu – počinjenje putem medija ili pred više osoba). 

No, ako osoba ne zna da je informacija neistinita, ali pristaje je iznijeti i prenijeti – ona po novom nacrtu više ne čini kazneno djelo klevete - već sramoćenja. Razlog ovakvom račvanju dva kaznena djela je u predviđenoj kazni. Dok je za najviši stupanj krivnje, dakle za klevetu predviđena zatvorska kazna, za sramoćenje je predviđena samo novčana kazna.

Sumnja da je činjenica neistinita te njeno objavljivanje nisu okolnosti koje bi opravdavale zatvorsku kaznu. No, ako osoba (radilo se o novinaru ili ne) namjerno prenosi neistinite činjenice, a zna da su neistinite, više ne djeluje u javnom interesu i namjerno difamira i narušava čast i ugled druge osobe. Pravo na čast, ugled i dostojanstvo Europski sud za ljudska prava, a pogotovo njemačka ustavna teorija, smatraju jednim od najviših temeljnih ljudskih prava. Stoga su kazne u zakonodavstvima država kao što je Njemačka, još strože nego što je kod nas predloženo. 

I u slučaju sramoćenja, kao što je to predviđeno u postojećem Kaznenom zakonu za klevetu, postoji mogućnost da optuženik otkloni od sebe kaznenu odgovornost, ako dokaže istinitost tvrdnji. No, takva exceptio veritatis ima svoju iznimku – on se neće moći osloboditi odgovornosti ukoliko privatni tužitelj dokaže da je počinitelj imao isključivu namjeru naštetiti časti i ugledu osobe. 

Svatko tko je položio kazneno pravo ili se barem s njim značajnije susreo, zna da se u potonjem slučaju radi o specijalnoj namjeri – tzv. subjektivnom obilježju bića kaznenog djela. I upravo uvođenjem takvog obilježja, ovom se kaznenom djelu daje mogućnost šire primjene. No, da bi se osoba bez obzira na istinitost svojih tvrdnji mogla osuditi, tužitelj je taj koji mora dokazati da je počiniteljeva namjera obuhvatila i takvo subjektivno obilježje kaznenog djela. Upravo nerazumijevanje ove odredbe dovelo je do burne reakcije u novinarskim krugovima.

U medijima se zadnjih nekoliko tjedana mogu vidjeti brojni natpisi koji tvrde da će novinari za prenošenje istine ići u zatvor, što je na više razina pogrešno. U zatvor će se ići isključivo za namjerno pronošenje činjenica za koje se zna da su neistinite. Novinari, s jedne strane, imaju pravo detaljno izvještavati javnost u okviru svojih sloboda, no to, s druge strane, ne smije biti isprika za namjerno i bezobzirno narušavanje nečijeg dostojanstva. Pronošenje potencijalno istinitih činjenica također ne smije biti takvo da nije, ni u kojoj varijanti, u javnom interesu ili da ispunjava neke druge, s novinarskim slobodama i pravom na dostojanstvo, nespojive ciljeve. Takvo pronošenje ne opravdava zatvorsku kaznu, ali osudu zaslužuje. Zato se u nacrtu za takve slučajeve ne predviđa zatvorska kazna, ali se predviđa novčana – što je iz iznesenih razloga i više nego opravdano.

Potrebno je napomenuti da predloženo rješenje ide na ruku novinarima jer je u postojećem Kaznenom zakonu optuženik taj koji mora dokazati da nije širio informacije samo da bi naštetio časti i ugledu osobe. Sada je teret dokaza na tužitelju - on mora dokazati da je počinitelj širio informacije samo s tim ciljem.

Novinari moraju napokon shvatiti da pojam novinarske slobode ne obuhvaća samo subjektivna javna prava već i odgovornost. Oni su ti koji se moraju pobrinuti da javnost bude pravovremeno i sveobuhvatno obaviještena o svemu što se može podvesti pod pojam javnog interesa. No, kad izvještavanje uđe u sferu isključivo privatnih interesa i niskih pobuda, ono narušava prava i slobode drugih ljudi i za to novinari moraju snositi odgovornost. Nije sud taj koji, u povodu privatne tužbe, mora vagati koji je interes (odnosno sloboda i pravo) važniji, već se to vaganje mora obaviti u fazi formiranja i objavljivanja informacije od strane novinara. Samo takvo obavljanje novinarske profesije može jamčiti građanima transparentnost u radu državnih tijela i drugih osoba od interesa javnosti i samo takvo obavljanje novinarske profesije jamstvo je da će se istodobno ostvarivati temeljna prava i slobode svih građana.

KOMENTARI FORUMAŠA:

porno_stuntman kaže: Mozda se konačno stane na kraj žutilu u dnevnim listovima. Milijun je slučajeva gdje je pisanje neprovjerenih tvrdnji bez intervjuiranja obje strane ljudima uništavalo i život i ugled. A i nije da su takve tvrdnje postavljane iz neznanja, nego iz želje za senzacionalizmom i većom nakladom.

don_mario kaže: Neće se ništa promijeniti... Dakle ti meni kao novinaru moraš dokazati namjeru, a sve što ja trebam je reći "nisam namjerno majke mi".  Ako ti nemaš neki dokaz koji bi suca izbio iz cipela ja neću u zatvor.

Antonio de Oliveira Salazar kaže: Novinarski lobi u RH sa svojim stranim vlasnicima je toliko jak da se to neće njega ticati, barem onih glavnih izdavačkih kuća, i one će nastavit po starom, možda malo opreznije. Mediji su postali tako jaki da više nije situacija da vlast naređuje novinarima, nego štoviše novinari putem tekstova pokušavaju utjecati na vlast i politiku, što i ne bi bilo loše kad ne bi to bili ne baš pro hrvatski nastrojene osobe sa stranim vlasnicima tko zna kakvim dugoročnim planovima.

Galijun kaže: Bit će jebeno teško dokazivati da je to novinar učinio sa isključivo sa namjerom naštetiti časti i ugledu. ALI, ako je neka tvrdnja istinita (i to se dokaže), onda bi slučaj, kod većine sudaca, u pravilu trebao padati i odlaziti u korist optuženika. Nisam siguran u to, ali bi ovo mogao biti povratak nekog malo istraživačkijeg novinarstva od ispraznih floskula 'iz izvora bliskih xy' koji je zapravo akreditiv za 'serem bezveze'...