Iz katakomba Gundulićeve dolazi nam još jedan bestseler, nepoznatog autora, apokrifnog sadržaja i zanimljivog fonta. Nakon što smo se upoznali s nastankom ovog remek djela i pročitali relevantan uvod sada je vrijeme da pročitamo neke zgode o Vijeću osmorice koje imaju dosta poveznica sa problemima koje muče Izabelu, Kalasancija i Hinka

 

 

Jutro koje je svanulo šokiralo je mnoge. Stari je preminuo u svojoj 118 godini u krevetu u rukama prestravljene dvadeset godišnjakinje. Novinari su prenijeli vijest o smrti uglednog pravnika i nikome u strci, nastaloj zbog, kako su neki tvrdili preranog odlaska voljenog nam profesora, nije bilo čudno to što se dvadeset godišnjakinja zapravo nije sjećala ničega od večeri prije do trenutka kada se ujutro probudila u nepoznatoj sobi, kao ni to što je Stari na vratu imao omanji ubod. Komarac ili sitna igla, sve je to vrlo slično.

Obdukcija nije provedena zbog dobi preminulog, a Vijeće osmorice je dobilo jedno prazno mjesto. Dekan je pokrenuo program koji je simulirao samodopadno smješkanje i samodopadno se smješkao.

Budući da je samodopadno smješkanje zapravo zabavno vrlo kratko, osim ako se mi ne smijemo, možemo bez straha da ćemo propustiti išta zanimljivo ostaviti Dekana da se naslađuje svojom varkom i nekim jeftinim specijalnim efektom vinuti se prema TMT 14.1. Jeeeej, prošli smo kroz čestični štiti, kupolu našeg satelita i sada vrludamo hodnicima do Hinkove sobe gdje Hinko leži na krevetu otvorenih očiju i prstom crta zamišljene krivulje po zraku.

Noć je proveo gotovo u snu, budeći se često na najmanji šum. Ponekad bi se dao zakleti da je čuo zvuk droida sa fazorima kako prolaze kraj njegove sobe. Kako su predavanja još bila otkazana na TMT 14.1. dan je bio kao savršen za izležavanje i maštanje o tome kako se ne nalazi u smrtonosnoj zamci 35 tisuća kilometara daleko od doma okružen vakumom i temperaturom od -273 C.

No, kako se može maštati i na puni želudac, pozvao je Kalasancija na kasni doručak koji je zapravo ručak.[1]

Menza je izgledala privlačno i jeftino. Nije to dobra domaća hrana iz maminog sintetizatora proteina, ali ipak. Dani iza njih su bili stresni i alkoholni i sada je vrijeme za nešto što nije posluženo s ledom u visokoj čaši.

 

Kalasancije je obukao svoju najbolju zgužvanu odjeću[2] i odmjerenim korakom krenuo niz hodnik do Hinkove sobe. U hodniku je svirala neka opuštajuća glazba[3] te je Kalasancije bio relativno zadovoljan početkom dana. Hinko je u sobi nervozno koračao ili provjeravao koliko je sati. Ova dihotomija je očekivana – Kalasancije nema nikakvih očekivanja od ovog ručka, dok Hinko ima. Ta očekivanja se antropomorfiziraju u liku Izabele i u potpunosti su nerealna. Dobro, istina je da Kalasancije ima nekih očekivanja od ovog ručka, ali ona su uglavnom nutritivnog karaktera.

Hinko je bio živčan što se i primijetilo dok su polaganim, ali odmjerenim korakom koračali prema menzi. Kalasancijev blazirani gard i figura potpunog flegmatika odudarala je od vrludavog i nasumičnog koraka njegovog mlađeg kolege.

Menza je pripremila iznenađenje – sendvič s mortadelom i dimljenim sirom bio je potpuno besplatan! Uz špagete i punjeni pileći na meniju je bila juha i kolač.[4]

Ali, čak bolje od gratis parmezana i sendviča bila je činjenica da je i Izabela bila u menzi. Ovo je dakako, u potpunosti subjektivna izjava jer Kalasancija to nije ni najmanje obradovalo, ali zato dodatni kolač koji je uzeo Hinku jest.

-          I gdje ćemo sjesti? – upita Kalasancije balansirajući dva kolača i glavno jelo uz salatu i juhu te dva soka na premalenom podlošku[5]

-          Tamo – predloži Hinko

-          Da, ali tamo je zid i onda imaš osjećaj kao da si zarobljen

-          Ne, mislim da je tamo dobro – ustvrdi Hinko i krene prema stolu za kojim je sjedila Izabela

-          Da, da…

Kao i svi razgovori u menzi ovaj je započeo s prepričavanjem stvari od neki dan, utvrđivanjem očitih istina i nezadovoljnim gruntanjem kako je hrana loša. Izabela je krala krumpiriće s Hinkovog tanjura[6] i sve je bilo pastoralno idilično[7].

Razgovor je tekao svojim prirodnim putem i Kalasancije ga više nije mogao izdržati. Ljubazno se pozdravio sa Hinkom i Izabelom i odlučio otići do sobe i na Mreži odigrati neku pucačinu. Hinko i Izabela su ostali i razgovarali dok s oko njih stvarnost događala drugima.

Tek oko četiri kada je majčinski lik Adalberte ušao u menzu i kada su Hinku trnci straha instinktivno prošli kralježnicom čarolija razgovora je prekinuta. Hinko i Izabela su se razišli jer je Izabela imala prethodno dogovornu kavu s prijateljicom, a Hinko je imao prethodno dogovoreno zurenje u strop.

 

 

Dok su studenti jeli s manjkom ljubavi pripremljene specijalitet od mrtvih pilića, Vijeće sedmorice je u nekom staronovogradskom[8] restoranu tamanilo svoju petu seriju kamenica. Večera je bila svečana jer je novi član iniciran u Vijeće i jer je Stari bio mrtav. Nema ništa ljepše nego ispratiti kolegu u veliku Akademiju znanosti i umjetnosti na nebu.

Novi član je bila profesorica Sibila Lozić s katedre Višeg kaznenog postupka. Bila je to krupna žena dobroćudnog izgleda, ali opake naravi. Srećom, on nije predstavljala nikakvu prepreku u ostvarenju Dekanovog plana, pa je Dekan potpuno nezamjetno slagao satnicu za drugi semestar.

Članovi Vijeća su redom iznosili svoje čestitke novom članu, dana joj je njena hologramska kukuljica, a profesor Krivić je sa zadovoljstvom ustvrdio kako je situacija na TMT 14.1 napokon sređena. Prsten će biti pokrenut i dovršen, a fakultet će se napokon riješiti studenata.

Jeeej!

Pažljiviji čitatelj će se sada možda zapitati kako je moglo doći do toga da profesori studente tretiraju kao stoku, potrošnu robu ili tek komoditet? Zar nitko neće dignuti svoj glas? Vapije li glas iz pustinje da pripravimo put studentu koji će nas izvesti iz ropstva?

Krucijalno je u ovom trenutku napraviti povijesni odmak od rujna 2776. godine  i objektivno sagledati sliku studentskog aktivizma.

Kao i sve potlačene mase studenti hranjeni mladenačkim butnom traže svoja prava, povlastice i slične sulude konstrukcije pomračenih povampirenih umova neoliberalističke dogmatike. Srećom, Pravo je cijepljeno takvih idiotarija i od 1776.g. pa da 2776.g. nije bilo efektivne bune koja je dovela do ikakve promjene. Razlozi su brojni – od zakonskih propisa koji studente stavljaju u položaj minorizirane oporbe pa do ognjištarskog duha koji tradiciju i stališka prava profesora drži svetijim od hrvatskog dresa i Ante Gotovine na koncertu Thompsona. Također, činjenica da studenti nemaju, niti će ikada imati ikakvo efektivno sredstvo prisile kojim bi profesore, ovaj upravu, primoralo na ustupke pomaže u očuvanju gore navedenog stanja.

Sukladno tome, sve udruge na pravu, a pogotovo one koje su kao „neovisne“ i buntovne su zapravo čista i nepatvorena gargantuanska laž. Udruge koje dobivaju novce od fakulteta za „projekte“ koje koristi točno pola posto od jedan posto studenata,a služe kao sredstvo pumpanja CV su jednako grozna laž, ali su barem prizemna laž koja nije sagrađena na nekim napola promišljenim mladenačkim idealima pokretanim alkoholom.

Fakultet nema ništa protiv udruga. Dapače, ignorira njihovo postojanje baš kao i postojanje vijeća staraca bušmanskog plemena Xn'ktaku jer utjecaj koji prosječna udruga studenata ima na odluke fakulteta dvostruko je manji od utjecaja gore navedenog vijeća staraca.

Ovoga su studenti svjesni, ali se kao i svi ostali ljudi koji nemaju pametnijeg posla jer se na fakultetu ne smije piti[9], ignoriraju ovu činjenicu. Ali ne i Kalasancije.

Kalasancije je grozna, cinična osoba, koja će kako sada stvari stoje, završiti ili kao sudac Vrhovnog suda ili vjerojatnije, kao barski cinik koji će umrijeti od ciroze jetre ispijajući jubilarca u sedam ujutro[10]. Kalasancije mrzi studente aktiviste. Iz dna svoje alkoholom namočene duše.

Kada su ga na prvoj godini pitali želi li biti član udruge odbio ih je s gnušanjem, ali samo zato što mu se gadila ideja aktivizma kao nečeg što iziskuje trud. Kada su ga na drugoj godini pitali želi li biti član udruge odbio ih je s gnušanjem jer je znao da su notorne budaletine i zgubidani. Čak i ispijanje sintetičkog Ribara u parku ima više smisla od izdavanja studentskog časopisa, vođenja portala ili foruma.

Na Kalasancijevu nesreću baš jedan takav primjerak najnižeg oblika ljudskog postojanja dijelio je prostor s njime na TMT 14.1. Na Kalasancijev užas Hinko je čak jednom i pričao s njime, a nakon toga se nije tuširao dvadeset minuta uz plačem zagušene uzvike – Tako sam prljav, tako sam PROKLETO prljav. Kada je za vrijeme večere u menzi Hinko natuknuo kako bi se pridružio jednoj takvoj udruzi Kalasanciju je prvi puta u životu hrana imala odvratan okus. Okus izdaje. Okus studentskog pravobraniteljstva.

-          Da više NIKADA, ali jebeno NIKADA nisi rekao takvo nešto! JESI LI ME ČUO?! – s glasom punim bijesa na rubu ludila vikao je Kalasancije. Udario je šakom o stol i katapultirao makarone sa sirom

-          Ali, oni su okej! Rade na projektima, pomažu studentima, druže se, idu na team building

-          Oni su ljudska stoka! Jedino što je gore od njih su neke kvazianarhističke udruge koje su u stvarnosti nakupina mentalno nedoraslih trogloditnih produkata incestuoznih večeri između kobile i vjerujem čimpanze…

-          Mislim da to nije moguće…

-          Itekako je moguće, marva prokleta!!! S njima je sve moguće! SVE!!! Jesi li svjestan da oni tiskaju letke! LETKE!!! Oni imaju dane predstavljanja! STOKA! Mislio sam da ću to izbjeći ove godine, ali me gadovi prate i u svemir! Gori su od žohara![11]

-          Ne vidim što je tu tako loše…

-          LOŠE?!?! Da si narkomanska kurva bio bi bolji od njih!

U stvarnosti Kalasancije je u pravu. Studentski pravobranitelj se bori za prava studenata. Još valjda od pamtivijeka predvodi ih vesela i razigrana osoba, često ženskog spola koja kao svoje glavno oružje koristi dopise. Šalje ih prodekanima, ministarstvima, katedrama. Svima. Tone i tone dopisa. Mihaela Sunčica Urić je točno takva osoba. Taj matrijarhat, ginekoracija i femofašistička proliberalna kreacija godina i stoljećima je glavni uzrok visoke stope samoubojstava među prodekanima za nastavu. Kalasancije je oduvijek gajio posebnu naklonost prema tehnologiji koja mu je omogućavala ili alkohol ili distorziju stvarnosti na neki drugi način. Nažalost, nije bio pijan, a distorter stvarnosti[12] je ležao pokvaren na krevetu u sobi. Nije bilo druge nego se suočiti s likom i djelom člana pravobraniteljstva Mihaelom Sunčicom Urić. MSU je veselo prišla Hinku pozdravila ga i veselo krenula žuboriti o nečemu što je uključivalo Pravilnik, pravo, dosta je bilo toga, konstantno kršenje. Kalasancije je stiskao čašu, ali usprkos svim nastojanjima nije pukla i dramatično mu rasjekla dlan. Kada je Hinko dobio letak Kalasnacije više nije mogao izdržati

-          Dosta je bilo tvoje propagande! Da hoću slušati gluposti išao bih na konzultacije![13]

-          Oke, stari, sve je ok – smirivao ga je Hinko

-          Nije oke! Isuse i Marijo, dala ti je letak!

-          Kolega, ne shvaćam u čemu je tvoj problem. Studenti imaju…

-          NEMAJU! Studenti su glupa marva koja ne smije imati prava već treba biti natjerana da razmišlja svojom glavom pet minuta! A TI, TI ih POGLUPLJUJEŠ svojim objašnjavanjima i LETCIMA!! Argghhhhhhhh!

-          Ali netko ih mora upozoriti na njihova prava!

-          Zašto bi ih itko na išta upozoravao!?! Zašto? Ti samo participiraš u toj suludoj „borbi“ između studenata i uprave koja se vodi već stoljećima, a bez ikakvog smisla!

-          Ali, da se ta borba ne vodi tko zna u kakvom bi mi položaju bili danas!

-          O ČEMU TI PRIČAŠ, LUDA ŽENO?!? Nalazimo se u orbiti oko faksa u svemirskoj stanici kojom upravlja računalo zvano Adalbert, sve nas čuva ogromni android od dva i pol metra koji razvaljuje vrata i gazi po potrošačkoj elektronici, kolega je poginuo od ubojitih vrata, a sve to održava tip koji si svaki puta zabunom napravi kapučino! I da ne zaboravim ne možemo otići odavde!

Zamrznimo ovaj trenutak u vremensko prostornom kontinuumu radi pojašnjenja. Kalasancije je odvojeni element. On mrzi i studente i profesore, on je tako reći nadstudent. Zanimljivo je to što Kalasancije tako strastveno reagira, što je očit dokaz da ga ta tema poprilično pogađa, no na poseban i izvitoperen način. Kalanascija smeta to što se studenti bore protiv profesora takvim idiotarijama kao što su letci, peticije i slično. Dok se većina ljudi apsolutno ne interesira za događanja oko njih Kalasancije se živo zanima za sve, ali odbija aktivno sudjelovati u bilo kakvom obliku borbe, rasprave ili čega god drugoga. To je vrsta pasivnog otpora koji na izgled izgleda istovjetno lijenosti, ali nije.

Sama epska borba je počela još davno, nitko ne zna kada. Vjerojatno su profesori i studenti bili svojevrsni neprijatelji i 859. kada je osnovano najstarije sveučilište u Maroku. Možda je razlog što su studenti mladi i nadobudni, ne priznaju autoritet, profesori su inteligencija koja nije uspjela izbjeći krute historijske determinacije svojih koncepcija[14], ali borba je tu i epskih je razmjera. Primjerice, jedan dekan je u 26. stoljeću razvio teoriju prema kojoj studenti ne postoje kako bi izbjegao predavanja. Na kraju je popustio jer je netko morao platiti školarinu.

Duhovit je primjer i s kraja 23. stoljeća kada su studenti osokoljeni sintetičkim drogama odlučili zatočiti profesore na faksu. Čekali su sjednicu Vijeća i zatim zalokotali vrata fakulteta i u zrak pustili najkvalitetniji xxxtzy[15] ikada! Nakon toga su počeli puštati skandinavski fantasy numetal i nakon šesnaest sati najluđeg tripa ikada skupina studenata koja je bila uvjerena da su potomci slavnog patuljka B'Threina Krvavosjekirastog krenula na drugu skupinu studenata koja je bila uvjerena da su potomci šumskog nadvilenjaka 80 levela. Profesori, koji su u tom trenutku bili uvjereni kako su izravni duhovni nasljednici mračnih elfova odlučili su sazvati elementale ili koje druge minione.

Nitko zapravo ne zna što se dogodilo nakon toga…

Jedini zapisi iz tog vremena su na tečnom vilenjačkom, a grobovi patuljka su razbacani po dvorištu fakulteta…

Ali, koliko god ovo bilo zanimljivo vratimo se mi sukobu u orbiti. Kao što vidite, situacija je loša. U menzi se sukobljavaju dvije dominantne ličnosti dok Hinko tužno u sredini uzdiše za jednostavnijim vremenima.

-          Pust klinca na miru! Samo mi još fali jedan poput tebe koji piše dopise za bilokakvu glupost!

-          Kolega, mislim da nema smisla razgovarati na ovakav način…

-          Izvrsno! Idi odavde, okote Beazelbubov! Belialova priležnice, bježi od nas!!- gromio je Kalasancije

-          Ok, mislim da sada stvarno malo pretjeruješ, - uzdahne Hinko

-          Vjerojatno… Ali, ono što je bitno, je da je otišla i da si ti na sigurnom od aktivizma.

-          Da, to je stvarno bitno

-          Samo se ti zajebavaj, ali vidjeli bi mi tko bi proklinjao svoju lošu sreću kada bi u pet ujutro pisao dopis Dekanatu jer u WC-u nije bilo sapuna i jer je osma školjka s lijeva rasklimana

-          Pa mislim da ne pišu dopise o tome!

-          Upravo o tome i pišu dopise! Oni dnevno napišu oko devetsto tisuća dopisa kojima pokrivaju sve od kršenja prava na izlazak na komisiju pa do činjenice da se rasklimala pločica u sobi 321. Od Predsjednika države pa do predsjednika općine ili pročelnika vatrogasnog društva sv. Florijan, svima će poslati dopise ako im se ukaže prilika. To su skribomani!!

Dok su pospremali tacne,[16] Kalasancije je predložio da odu popiti nešto u opservatorij. Hinko načelno nije imao ništa protiv toga te je pao dogovor da se oko osam nađu u opservatoriju.

Klasancije je bio umjeren u mnogim stvarima.

Učenju.

Religiji.

Sportu.

Ali ne i u piću. Naprotiv, smatrao je svojom misijom svijet osloboditi od pića pa makar ga morao sam popiti. Kao i sve svete misije okupljala ga je potpuno i konstantno. Bio je vrlo otvoren spram pića i rijetko koje bi odbio. Kanadski viski ili španjolsko vino, ruska votka i poljska rakija, sve je to bio dobar početak dana.

Svijet je bio jednostavniji gleda kroz dno čaše/boce/hampera.

Hinko je bio ponešto drugačiji. Alkohol nije vidio kao svog životnog suputnika već kao produkt vrenja i pio ga je tu i tamo, u malim količinama i nerado. Zašto je onda odlučio ići piti s Kalasnacijem koji je bio behemot kada govorimo o alkoholu postaje jasno ako pogledamo u desni zamračeni kut opservatorija gdje je sjedio s Izabelu dok je Kalasancije u miru miješao votku sa beherovkom. Kalasancije se nije osjećao niti najmanje odbačenim ili izigranim, on je bio čovjek koji je imao misiju u obliku spajanja ruskog i češkog oblika alkoholne umjetnosti i u potpunosti je bio zaokupljen time. Bio je to divan primjer suradnje inače dva neprijateljski raspoložena naroda.

Kako je vrijeme odmicalo Kalasancije je bio sve pijaniji, a Izabela i Hinko su se sve više drpali u mraku. Da je ovo horor poludjeli psihopat s maskom na licu sada bi orgijao nad njihovim truplima. Srećom, Hinko, Izabela i Kalasancije su izbjegli tu sudbinu.

Dok je blaženo pijan pjevao Kristinku na ruskom Kalasancije je ugledao niz zelenkastih papirića kako lebde u svemiru ispred prozora.

Pripisao je to opijenosti.

Papirići su udarali u plavičasti čestični štit koji ih je sprječavao da otplutaju u smjeru nepoznatog. Tek kada je ugledao truplo Sunčice Mihaela Urić kako se polako vrti i okreće u vakuumu Kalasncije je prestao piti i glasno opsovao. U tom trenutku razglasnim sustavom je zavirala poznata skladba – Na lijepom plavom Dunavu.