Kao i svaka smrt i smrt Mihaele Sunčice Urić bacila je studente u duboke kontemplativne dubine. Ipak, čak i taj strah od smrti, duboka promišljanja o gubitku i slične ludorije koje se ljudima vrzmaju po glavi kada umre mlad uskoro je bio zamijenjen sumnjom i strahom.

Ovo je ipak 28. stoljeće, ljudi ne bi trebali ispadati iz visokotehnoloških svemirskih stanica. To se rijetko događalo i u 20. stoljeću!

Dok su izvlačili tijelo pravobraniteljice iz hladnog vakuuma Hinko i Izabela su ležali pod dekom u toplom krevetu i šutjeli.

Kalasancije je prestao piti. Mumljao je nešto u bradu i tupo zurio u pod. Bio je sam u sobi jer se Hinko odlučio za opciju Izabelina soba. Izabelina cimerica Maja je ležala u nekoj drugoj sobi.

Puno toga je mučilo Kalasancija. Za razliku od Hinka, kojeg su također mučile mog stvari, Kalsancijev um je postavljao nezgodna pitanja na koja nije imao odgovor.

Kako je Urićka završila u svemiru? Jer, Adalbert bi trebao spriječiti otvaranje vrata ulaznih komora ako je čovjek unutra. Zašto Adalbert to nije spriječio? Što ako nije problem u ulaznoj komori?

U kontrolnoj sobi Perasović IV je paničario! Sedam pritisnutih gumbića kasnije i isto toliko popijenih kapučina nije postigao ništa!

Naime, od popodneva vrti dijagnostiku kako bi uskladio potrošnju energije s dobavljivim količinama iz kolektora i generatora, sve je bilo krasno dok mu nisu javili da beživotno truplo pluta uokolo!

Adalbert je opet bio offline, netko je opet mrtav!!

Ili netko unutar stanice radi pizdarije ili je problem u vanjskom napadu! Ali, Adalbert ima toliko zaštite da je to smiješno! Cijeli klasteri kompjutera koji služe kao brana od napada, suluda heuristika, napredna umjetna inteligencija, gotovo zatvoreni sustav! Zapravo jedini informacijski tok je komunikacijski kanal te uplink sa središnjim računalom! Ako netko koristi komunikacijski kanal kao vezu dok je Adalbert offline onda se radi o jebenom geniju! Ako je netko haknuo središnje računalo, onda je još jebeniji genije!

Ako se pak radi o napadu iznutra onda sam u govnima jer i ja sam ovdje. Ali tu su samo student, većina njih zna samo igrati igrice, skidati skripte, tražiti pornografiju i slike mačaka u odjeći.

Ali tko želi nasumično ubijati studente? Osim profesora, naravno? Rijetko tko! Dobro i njihovih roditelja! Gotovo nitko! I naravno referenata u referadama, ali to se ne računa!

U tom trenutku se na središnjem monitoru izlistavao podugački popis stvari koje su se događale otkada je Adalbert otišao u hibernaciju pa do trenutka kada je nađeno tijelo u svemiru.

-          Adalberte, jesu li ovo svi podaci?

-          Naravno da jesu, Perasoviću IV.

-          Prikaži zadnju lokaciju Mihaele Sunčice Urić na brodu.

-          Zadnja lokacija je prikazana. Radi se o ulaznom doku tri.

-          Prikaži što se događalo prije nesreće.

Na ekranu vidimo lik pokojne pravobraniteljice kako ulazi u dok tri . Dok je prepun letaka. Iza nje se zatvaraju vrata, pali se crvena lampica unutar prostorije, otvaraju se vanjska vrata. Tijelo i letci zbog dekompresije lete u svemir. Klasika.

-          Adalberte, zašto su se vrata otvorila? Zar sustav ne bi treba spriječiti ovakve stvari!

-          Dijagnostika pokazuje kako senzori nisu pokazali da je pravobraniteljica bila unutra

-          Provjeri jer senzori rade!

-          Senzori rade savršeno.

-          Provjeri jesu li radili savršeno u vrijeme nesreće

-          Jesu.

-          Naravno. Sve radi savršeno, a ljudi su u svemiru. Otkuda je stigla naredba za otvaranje vrata?

-          Sa terminala tri.

-          Iz ove sobe?! Nemoguće, bio sam cijeli dan u sobi, nitko nije radio na terminalu tri! Prikaži videozapis terminala tri

-          Prikazujem.

-          Pa nema nikoga!

-          Tako je.

-          Jeli moguće da je netko unaprijed isprogramirao otvaranje.

-          Nije. Nikakav program nije dodan od trenutka lansiranja.

-          E pa onda provjeri sve programe dok ne nađeš liniju koda koja omogućava otvaranje vrata dok je netko u doku, koji zavarava senzore da nema nikoga u doku i koji lažira da je poslano sa terminala tri.

-          Provjeravam. Nema takve linije koda.

Ovakve stvari zabrinjavaju ljude. Npr. Perasovića IV. Analno retentivan, suhonjav i odrastao u čvrstom uvjerenju da je logika neprijeporna gospodarica nije odustajao od pronalaženja krivca. Jer ako nije nitko aktivirao vrata, nema takvih linija koda, nitko nije premostio sigurnosne postavke onda nešto ozbiljno ne valja sa Adalbertom.

-          Pokreni internu dijagnostiku, ali ovaj puta nemoj otići u standby mode

-          Greška 404. Nemoguće, nedostatni resursi.

-          Ugasi sve osim primarnih funkcija i pokušaj ponovo

-          Ugašeno 458 programa. Greška 502. Nedostatni resursi i pogrešna ovlaštenja.

-          Kakva pogrešna ovlaštenja!? Pa imam administratorska ovlaštenja!

-          Za ovakav postupak potrebna su ovlaštenja višeg stupnja.

-          Ovlaštenja višeg stupnja? To ne postoji! Kakva su to ovlaštenja.

-          Ovaj podatak je poslovna tajna.

-          Otkuda sada pak ta ovlaštenja?!

-          Ovlaštenja su dodana posebnom odlukom.

-          Otvorio odluku.

-          Ova odluka je poslovna tajna.

-          Čijom odlukom?

-          Ovaj podatak je poslovna tajna.

-          Kontaktiraj Dekana… odmah…

Vratiti ćemo se u kontrolnu sobu. U menzi studentska populacija sjedi u polumraku. Do neki dan ih je bilo 30. Netko bi trebao uskoro progovoriti, ali problem je kako započeti razgovor i razbiti neugodnu tišinu.

-          Pa jebem mu sve! – uzviknuo je Klasancije – Što je iduće?! Padaju nam nakovnji na glavu? Hibrid čovjeka i aliena koji ima kiselinu umjesto krvi i rađa facehuggere?! Pomladak HDZ-a?!?!

-          Dobro, nema smisla dizati paniku. Pomladak HDZ-a je duboko u ilegali već godinama! Uskoro će doživjeti sudbinu mladeži SDP-a!

-          Rezimirajmo. Dva mrtva, nemogućnost odlaska odavde, suludi android, tip koji je dizajnirao sve živo na stanici  ne zna stisnuti pravi gumb, vrata koja ubijaju, ljudi u svemiru. Mislim da je trenutno primarno dizati paniku.

-          Kolege, kolege, molim vas malo pribranosti – trezveno je rezonirala apsolventica. – Da, pomalo je neobično što je mortalitet na našem faksu naglo porastao, ali panika nas neće nigdje dovesti! Štoviše, samo nas može još više ugroziti!

-          Kolegice, dopustite da vam odgovorim na vašu lucidnu i trezvenu opasku maksimom koja me je izvukla iz mnogih škakljivih situacija na raznim internetskim raspravama i koja nesumnjivo nosi određenu težinu – U R TEH GAY!!
Ako ne krenemo s dizanjem panike i urlanjem na sve i svakoga ostat ćemo ovdje i mortalitet, koliko god bio neobičan, će još više porasti i pružiti budućim generacijama obilje materijala za razmišljanje i statističko proučavanje, štoviše možda i za neki pristojni znanstveni rad. Budući da nemam nikakvog obzira spram potreba budućih generacija u vidu njihovog proučavanja mog mortaliteta dizat ću koliko god želim panike i na koga god hoću.

Kao i sve studentske rasprave i ova se ubrzo okrenula uvredama na račun roditelja, omiljenog nogometnog kluba ili lika iz Warcrafta. Panika, nažalost, nije pomogla. Kontaktirali su se roditelji, ministri, saborski zastupnici, vlasnici manjih dućana s delikatesnom robom. Nitko nije mogao pomoći niti poslati zalihu pureće šunke dimljene u marinadi od senfa i meda. Studentska sudbina je bila neumoljivo vezana uz TMT 14.1. i silne nesreće koje ga pogađaju.

Niti na TMT 14 nije bilo zabavnije. Još jedan mrtav student nije razveselio Dekanat. Dobro, teoretski školarina je plaćena i naravno da je to pozitivno jer su financijski u plusu, ali ipak, što ako profesor nekada otiđe na TMT 14.1. i nešto mu se desi.
Vijeće osmorice je vijećalo. Malo manipuliranja medijima i selektivno propuštanje informacija i sve će biti krasno. Oko ničega se nitko ne mora brinuti.

Hinko je bio zabrinut.

Poprilično.

Adalbert ga je ponovno pozvao na razgovor.  Hinko je znao da Adalbert nešto zna što ne želi otkriti i mučilo ga je to što prosječan student prava zna o stvarima koje ga se tiču manje od nežive stvari, koliko god inteligentna bila.

Ušao je u prostoriju i prisjetio se razgovora nakon prve smrti. Tada je bio uplašen, ali mu je barem bilo jasno zašto je pozvan. Sendvič s mortadelom je i dalje ležao poprilično nepokretno na tanjuriću.

-          Sjedni Hinko…

-          Zašto sam ja ovdje? Shvaćam zašto sam došao prvi puta, ali sada?

-          Pozvao sam te jer rezultati internih senzora pokazuju da si posljednjih dana intenzivno razgovarao sa Pravobraniteljicom.

-          Da… Mislio sam se pridružiti njenom timu.

-          Zašto nisi?

-          Kalasancije je imao nekih primjedbi, a onda je… jel…

-          Kalasancije… Da, koliko vidim Kalasancije se nije slagao sa Pravobraniteljicom.

-          Ne, nije,ali ne sumnjaš da je on imao išta s time?!

-          Ne, Kalasancije nije imao ništa s time, ali me zanima zašto su se razilazili u mišljenju

-          Ne znam. Mislim da Kalasancije ima nešto protiv studentskog aktivizma

-          Što?

-          Ne znam, valjda smatra da je promašen.

-          Dobro, ne možemo čovjeka kriviti ako je u pravu. Hinko, radi se o tome da ne znam što se događa. Kada kažem ne znam, nemoj to shvatiti u uobičajenom geštaltovskom smislu. Radi se o tome da me netko zasljepljuje, uvjetno rečeno. Netko inteligentan i promućuran.

-          Dobro, onda mislim da možemo prekrižiti Kalasancija s popisa. Mislim, pametan je on, nema sumnje, ali mislim da ga više interesira iduće pijanstvo.

Kalasancije je bio pijan. Nakon njegovog dirljivog govora studenti su se snuždeno razišli sobama, a Kalasancije je ostao u polumraku. Odnekuda je izvadio originalnu bocu plavog Chimaya i otpio. Chimay Bleu koji su navodno nekada redovnici i radili odavna je bio popijen. Umjesto njega sadržaj boce ispunjavala je djedova travarica. Nije bila jaka, djed je po stare dane radio ublažene verzije. Par kapi je kapnulo na pod i boležljivi zvuk kiseline koja nagriza podsjetila je Kalasancija na djetinjstvo i djedov kotao.

Dok je naravno bio presretan što on nije u svemiru okružen zelenkastim letcima, Kalasancije je osjećao određenu dozu žalosti. Dobro, bila je naporna i vjerovala u dopise. Otpio je još jednom.

Dopise…

 Jebote, tko još polaže nade u dopise. Dopis je samo način da netko u sigurnosti svog dom/ureda pročita tvoje argumente i zatim nastavi skidati pornografiju.

Iz sumaglice uzrokovane djedovom rakijom sjetio se nečeg strašnoga – u dimu sjećanja i dimu cigareta pojavio se lik Zamjenice.