1.1.1.     Satnica,  raspored kolegija po godinama i studentska prava

Iako je monstrum Bolonje godinama i stoljećima pokušavao utuviti odmetniku na TMT-u  kako više nema godina već baratamo semestrima, želja za otporom prema novitetima i ljubav spram tradiciji bili su jači.
Kreativnim tumačenjem propisa[1] PFZg je zadržao autonomiju i gotovo 760 godina od uvođenja Bolonje radi što želi i kako želi.
Fakultet, kako to tradicija i nalaže, traje pet godina (ili deset semestara ako pitate nekoga kat niže) i upisuje izvjestan broj studenata od kojih još izvjesniji ili manje izvjesni broj završi fakultet u nekom određenom periodu s uspjehom koji nije lako odrediv.
Ova mistična atmosfera neznanja daje određen šarm Juridičkom behemotu jer nitko zapravo ne zna tko tamo radi i koliko.

No neke stvari su poznate. Kao prvo, predavanja su obvezna. Već tisuću godina. To što nitko ne dolazi na njih, a ponajmanje profesori lako se da objasniti.
Naime, postoji prešutni ugovor između profesora s jedne strane i studenata s druge strane.[2] Ovaj krhki dogovor nastao je generacijama prije i zapisan je duboko u podsvijesti svakog tko položi prijemni ispit. Polazi od shvaćanja da je istina da su predavanja obvezna, ali kako se predavanja ne vrše samo putem usmene recitacije profesora u određenoj dvorani već je svako predavanje in potentia održivo i održava se svakog i bilo kojeg trenutka na bilo kojem mjestu za bilo kojeg studenta.

Ovime se osigurava najbolje obrazovanje studenata uz maksimalnu popunjenost predavanja čak i ako se održava u obližnjem bircu dok čekate kavu s mlijekom.

Držeći se tradicije Pravo još nije do kraja uvelo semestralizaciju već se drži akademskih godina. No, vođeni stalnom željom za unaprjeđenjem i neobjašnjivim nagonom za eksperimentiranjem popis kolegija se svake godine mijenja. Naime, složenim sustavom rotacije, nasumičnog odabira i nasumičnog generiranja imena kolegija svaka godina je jedinstvena i neponovljiva. Neki kolegiji se javljaju češće jer je koeficijent da će doći na red i ove godine veći, no ipak, svake godine studenti s nestrpljenjem očekuju kreiranje predmeta.
Np. Uvod u opće planetarno i druga stvarana prava je kolegiji koji je odmah pobudio zanimanje. Opća teorija lunarnog posjedovnog prava s druge strane nije bila takav hit kao što su se neki nadali. No, neki kolegiji nemaju smisla – Povijesni razvoj kolonizacijskog prava na Alfa Centauriju je vjerojatno zanimljiv predmet koji nažalost nema uporišta u stvarnosti jer Alfa Centauri nije kolonizirana. Ipak, to je bio obvezatan kolegij s mizerno niskom prolaznošću jer nije bilo relevantne literature.

No, to nije ništa čudno. Pa godinama se nije znalo koja verzija Pravilnika o studiranju vrijedi sve dok profesori nisu jednog dana odlučili da studente prava nema smisla zamarati pravnim propisima, već im je puno bolje u ruke dati tumačenja istog.

Naime Pravilnik o studiranju, kao eklatantan primjer pravnog propisa koji nema uporišta u stvarnosti, davao je studentima neka prava. Studentska prava, iako teoretski genijalan pojam i humana ideja, ima šanse opstati na PFZg-u koliko i čokoladni čajnik. Razlog tome je što dovodi profesore u nezgodan položaj – moraju raditi nešto što im se ne da. Stoga je lakše studentima „objasniti“ njihova prava i time izbjeći eventualne probleme. A tko može bolje objasniti neki pravni propis nego profesori PFZg-a kao njegovi idejni tvorci i majstori „objašnjavanja“. Objašnjavanje se time pretvara u praksu, a praksa nužno podrazumijeva stabilnost, kontinuitet i slične stabilne i sigurne stvari. Profesori su puno dulje na fakultetu od studenata koji se konstantno mijenjaju pa zapravo niti ne znaju koliko je bitno da postoji nešto stabilno i sigurno, i ne shvaćaju koliko je bitno da samo profesori imaju potreban znanja da bi „tumačili“ Pravilnik.

Stoga je Pravilnik uopće nedostupan studentima, već im se kao surogat daje Objašnjenje, mrcina od 1000 stranica u kojoj se potanko objašnjavaju razlozi zašto su određeni članci Pravilnika neprovedivi. 

2.        Adalbert

Adalbert Barić je bio faca. Davno mrtva faca, ali ipak faca. No, nije bio ni do koljena, Adalbertu v1.0, prvom svjesnom računalu koje je napravio PFZg.
Vođen upravo idejom prebacivanja ljudske svijesti u stroj trust mozgova popularno zvan Fakultetsko vijeće odlučio je kompajlirati svo znanje, iskustva, kognitivne i ine dosege svih profesora koji su predavali na Pravu u jedan mega stroj.
Adalberta v1.0.
Godinama su putem drugih jakih računala pretpostavljali i rekonstruirali način razmišljanja davno umrlih profesora preko njihovih članaka, knjiga, duhovitih opaski na marginama pismenih ispita. Besane noći i hektolitri kemijski pojačanog kofeina dali su rezultate.

Adalbert je bio vrhunac pravne misli. Rješavao je stoljećima stare dileme u milisekundi[3], vodio ispitne zapisnike još dok je bio u testnoj fazi, ispravljalo tone ispita, sastavljalo pitanja, slagao satnice i rasporede konzultacija, računao plaće i plaćao račune te kuhao kavu.

Ali, uskoro će doći njegov najsjajniji trenutak. Lansiranje u svemir gdje će služiti kao matično računalo TMT 14.1.

Ovo cilindrično čudo i titanijsko iridijskoj kapsuli, veličine manjeg kamiona samo ja dalo nacrte za svog materijalnog avatara, biće koje će se kretati brodom. Adalbert(a) je sam po sebi također bio čudo tehnologije.
Adalbert se odlučio za repliku kipa koji je davno stajao ispred zgrade Sveučilišta Povijest Hrvata, ali koji je u velikim studentskim neredima bio nepovratno uništen.[4]

Bila je to briljantna ideja, biće visoko dva i pol metra  ogromnom pločom na glagoljici divno će se uklapati u satelit u orbiti.

Adalbert je bio krasan. Budući da su vrli informatičari za njega konstruirali jednostavan software koji bi  koristio kao njegova osjetila jer bi upravljao kamerama, droidima, Adalbertom, senzorima i inim ludorijama Adalbert je bio slijep i gluh. No, jedne kasne svibanjske noći, progledao je i čuo svoje prve zvukove. Naime, postao je svjestan kako je taj program nedostatan za njegove potrebe, izbrisao ga i stvorio novi i bolji. Oduševljenje je zavladalo u hipu, Adalbert je sam sebe poboljšao. Uskoro je počeo sam sebe rekonstruirati, nadograđivati i održavati.

Dekan, njegov kum i najveći fan je bio ponosan. Sve ono što je godinama poduzimao kako vi valorizirao vrijednost stroja napokon dobiva svoje konture. Jedno računalo će započeti tako veličanstveni projekt kao što je prva predavaonica u svemiru i začetak nove ere visokog obrazovanja. Adalbert je već bio slavan.
Ne toliko zbog svojih performansi jer je bilo boljih i bržih računala, već zbog svoje posebnosti. Imao je smisao za humor, znao je lagati, prepoznavao je ljudske emocije, imao je osjećaj za diplomaciju. Ali i više od toga, Adalbert je bio početak Dekanovih nada.

3.        Dekan

Biće zaslužno za ovaj događaj je dakako dekan PFZg-a, Android imenom i bitkom. Godinama je na fakultetu bio borac za prava neorganskih bića i njihovu integraciju u društvo i prvi predstojnik na katedri za Informatičko pravo,[5] priznat od kolega i drugih strojeva.

Najveća boljka mu je dakako provođenje Bolonje koja još eto nije u potpunosti integrirana na Pravu zbog nekih izvedbeno administrativno tehničkih posebnosti PFZg-a, no uvjeren je kako će do kraja 28. stoljeća stvar profunkcionirati.

Za razliku od bivših dekana koji su bili skloni starenju, umoru i alkoholu Android nije opterećen tim problemima. Ne, ne naprotiv, može sjediti nepomično tjednima razmišljajući o nekom problemu.[6] Također uznemirujuće je neosjetljiv na profesorska zapomaganja kako je nehumano raditi čak dva dana u tjednu jer je znanstveno dokazano kako tolika izloženost studentima dovodi do mentalne retardacije.[7]

Njegovo najveće dostignuće je upravo TMT 14.1., ultimativni oblik školovanja. Radio je na njemu još i prije nego je postao dekan, a sada kada je na iznenađenje mnogih to i postao mogao je osjećati ono što ljudi zovo ponosom. Adalbert, vrhunsko računalo koje će moći upravljati i TMT 14.1. i raditi još niz ludo zabavnih stvari poput organizacije seminarskih grupa proslavit će ga u znanstveno administrativnim krugovima.
Mnogi tvrde kako je on samo marioneta u rukama određenih zlih grupacija na Pravu i u krivu su. Nije. Istina je puno mračnija i strašnija. Ali o njoj nakon ubojstava.