Danas je kao što smo rekli najgori dana ikada za Brucoša. Upisao je Pravo. A za tri sata nakon svečanog lansiranja TMT 14.1. u orbitu i prigodnog domjenka uz kanapeiće i on će u orbitu sa još 29 kolega i dva droida koja će glumiti domara i čistačicu. Naravno, uz tehničara koji je zadužen za promatranje Adalberta. Tamo će sudjelovati u već slavnom pokusu u kojem će se pokušati održavati nastava na način da su studenti u čeličnoj kupoli koja kruži suludim brzinama u beskraju svemira , a profesori u šlapama i pidžami negdje doma. Zadnji fileovi se uploadaju na Adalberta, testira se Adalberta i tim vrhunskih neurologa, teorijskih psihologa i restauratora ljudske svijesti testira Adalberta.

Protokoli za održavanje životnih funkcija su više manje u redu.
Protokoli za kuhanje kave rade besprijekorno.
Program za održavanjem orbite se nije srušio već dvije minute.
Program za održavanje konstantne veze s dekanom je vrhunac tehnologije.

Poslušajmo razgovor između Adalberta i njegovih programera. Programere, nebitne za ovu priču ćemo označiti sa generičkim slovom P, a Adalberta krasnim kurzivnim slovom A.

P: Adalberte, testiraj program b1, rotacijsku matricu za održavanje umjetne gravitacije.

A: Testiram. Program b1 ne radi prema specifikacijama. Iskoristivost samo 73,43%. Preporučam alociranje raspoloživih resursa te odvajanje dijela resursa s programa y43, hologramska slika svih dekana ikada za potrebe ovog modula.

P: Da, dobra ideja, ali kako će onda studenti znati kako je izgledao Ivan pl. Svabelly, pokoj mu duši. Neka malo lebde, ionako nema negativnih posljedica.

A: Naprotiv, smanjenje mišićne mase, mogućnost razvitka osteoporoze...

P: Mislio sam za profesore, za profesore nema negativnih posljedica.

A: Htio bih samo napomenuti kako nema profesora na TMT 14.1. tako da ne vidim čemu mjere predostrožnosti.

P: Hah, da, moj gospodine, dobro da ih nema kada sve te silne opasnosti vrebaju gore.... Osteoporoza i tko zna kakve druge zarazne bolesti

A: ....

 

Spustimo milostivo zastor na ovaj prizor.[1] I okrenimo se opisivanju TMT 14.1. i Adalberta.

TMT 14.1 je geostacionarni satelit najnovije generacije, valjkaste konstrukcije. Na oba kraja su zadebljanja, a u sredini se nalaze četiri prihvatna mjesta za nove satelitske module. Najnovije tehnologije omogućavaju maksimalno iskorištavanje sunčeve energije, a kao primaran koristi se rudimentarni antimaterijski reaktor. Antimaterija je skupa i samo je par miligrama dovoljno za napajanje broda decenijama. No, održavanje umjetne atmosfere, gravitacije i hologramskih slika bivših dekana ipak zahtjeva racionalno korištenje energije.
U sebi ima veliku menzu za svih 100 studenata, predavaonicu, 15 kabineta za profesora, 50 studentskih soba, rekreacijsku dvoranu, središnju upravljačku sobu, strojarnicu gdje se nalazi reaktor i glavnu operacijsku sobu u kojoj će biti smješten Adalbert i troje stručnjaka koji će ga održavati. Tu su još i čitaonica, multimedijalna knjižnica te promenada za čeznutljivo gledanje na Zemlju. Prostorije za administrativno, stručno i obrazovno osoblje nalazit će se u dodatnom modulu jednom kada TMT 14.1. profunkcionira punim kapacitetom, a do tada će biti smješteni u praznim studentskim sobama.

Adalbert je čudovište od 15 tona čiste elektronike i futuristički prozirnih dijelova dubiozne namjene i korisnosti koje će krasno stati točno u utor u središnjoj upravljačkoj sobi i tamo piptati i svjetlucati kako se to dostoji jednom takvom futurističkom računalu. Beskonačni pentabajti radne memorije koji u pikosekundama računaju putanju satelita, ispravljajući i najmanje pogreške, složeni procesori umreženi u klastere koji dostižu brzine i do 500 eksaherca održavaju čestičnu gustoću primarnog štita, a zetabajti prostora na nekoliko tisuća tvrdih diskova rađenih na principu kvantne mehanike uspijevaju nekako mukom sačuvati sve seminarske radove, doktorate i djela Jakše Barbića i Nikole Gavelle.
Ono po čemu je poseban je to što je Adalbert gotovo živ. U njemu se nalazi pohranjeno i simulirano cjelokupno znanje i iskustva svih profesora PFZg-a ikada. Godina istraživanja što bi Milorad Straznicky (1910.? Katedra za Građansko pravo) rekao o podatku kao stvari ili koje je bilo njegovo stajalište o ošasnoj imovini ili kako bi Napoleon Špun Strižić (1874., katedra za Kazneni postupak) komentirao izmjene Zakona o kaznenom postupku iz 2015.
Ponos je ispunio mnoge kada je otkriveno kako bi profesor Mirko Bedeković (1868., Međunarodno i državno pravo) riješio problem otvorenog mora ili granice svemira i zračnog prostora.
Suze radosnice su se lile mnogima niz lice nakon što je simuliranim glasom dr. Jurja Vrbanića (1892.- 1903. Financijsko pravo i financijska znanost) napokon riješena misterija njegovog stava o javnoj veresiji ili privatnom bankrotu kao modernim institutima.
Tko je bio npr. Jaromir Hanel? Svi znamo da je bio na katedri za Enciklopedije i metodologiju prava, ali koje bi bilo njegovo stajalište spram recimo nekih tvrdnji profesora Kurtovića o sastavu francuskog parlamenta ili o tako beznačajno stvari kao što je sladoled od vanilije. Svaki aspekt i svaka tvrdnja je bila provjeravana, simulirana, testirana do najsitnijih detalja. Baš kroz takvu minucioznost i preciznost stvoren je, iz ognja ingenioznosti, Adalbert, savršeno pravničko računalo. Nakon što je uništilo sve Turingove testove ispravivši pitanja i napisavši nove odgovore koji su u skladu s novim shvaćanjima u testiranju umjetne inteligencije i u sinkroniji s važećim pravnim propisima Dekan Android je bio sretan. Pod sretan dakako, mislim na set programa koji su u tom trenutku bili aktivirani, a simulirali su lučenje endorfina kod čovjeka.
Ipak, čak ni tada nije bio spreman za lansiranje. Tek nakon što je računalo riješilo sa skoro 95%-tnom točnošću ispite izvjesnog profesora Uzelca bilo je dano odobrenje za njegovu konačnu upotrebu.

Svečana zabava, domjenak ili kako god nazivali kruženje oko švedskog stola uz hinjenje kako ikoga zanima išta drugo osim sendviča sa lososom, započela je točno dva sata i jedanaest minuta prije samog lansiranja. Nije puno, ali prosječan profesor u tom kratkom periodu može pojesti i do 14 sendviča s lososom i mozzarelom.[2]
Radi dojma i osjećaja kako su ipak bitni, domjenku su prisustvovali i studenti zamorci[3], njih svih 30. Po šest sa svake godine, dolazili su iz različitih sredina, odgajani na različite načine, ali uglavnom s istim pogledom punim tihe patnje koja bi se ispoljavala u uzdahu: Zašto ja, ovo je tako glupo…. Da, mogli bismo ih sada opisati i reći nešto o njima. Bio je tu student treće godine Marko, samouvjeren, kratke kose koji je slušao nezainteresirano kako profesor Teoretskog kaznenog prava objašnjava nešto užasno dosadno o postupku kažnjavanja u primitivnim društvima s početka 21. stoljeća na području jugoistočne Europe. U kutu žvačući kanapeić od krastavaca i pršuta primjećujemo figuru uplašenog brucoša Ivana. Do prije dva tjedna doma je igrao simulaciju laserskog nogometa i veselio se pijanstvima, a sada je kao „sretnik“ odabran da provede godinu dana u satelitu kojeg je konstruirao Pravni fakultet.[4] Istini za volju, proveo je on nekoliko godišnjih odmora u svemiru, pa bio je čak i na Mjesecu, ali ipak, ideja da Pravni fakultet izračunavana potisnu silu za dostizanje 11,2 km/s[5]mrcine teže od 150 tisuća tona ulijevala je dozu nemira.
Ali, promotrite, ako vam je do toga, studenticu duge smeđe kose, lijepog lica. Smije se zabacujući glavu unazad i Brucoš bi se dao zakleti kako čuje cvrkut ptica[6] ili barem vidi šljokice[7] u zraku. U razgovoru je s nekim visokim kolegom, vjerojatno je treća ili četvrta godina. Brucošu se već ne sviđa, gad prokleti samouvjereni. Ima oči serijskog ubojice, to je barem očito. Brucoš bi se dao zakleti da doma preparira životinje i sakuplja nokte. Kreten. A ono što je odavalo da je notorna kretenčina bile su naočale. Kurva pretenciozna, zna se tko nosi naočale.[8]

Kolegica očito nije svjesna ove duboke duhovne retardacije i ne samo da ga ne šamara, kao što bi trebala, nego čak razgovara s njime. Isuse, stavlja naočale u usta. I sada ih pomiče naprijed nazad. Kretenčina.

Desno od ovog uznemirujućeg prizora je skupina kolegica koje su okružile visokog profesora koji im defanzivno nešto objašnjava. Maše rukama, dok one prekriženih ruku i napučenih usnica mrko ga gledaju.

Kraj švedskog stola pokušavajući doći do štrukli sa sirom bucmasti kolega, vjerojatno s druge godine vodi nepoštednu bitku s predstojnikom katedre za Primijenjeno parnično privatno procesno interplanetarno pravo. Profesor, uvaženi član nekoliko društava i akademija, višestruki doktor i predavač na nizu institucija koje sada nećemo navoditi odguruje kolegu, vilicom pokušava odvojiti štrukle od kraja gdje je ona jedna zapečena štrukla, no ne primjećuje kako mladi kolega pokušava vješt manevar, provlači se ispod njegove vilice, na brzinu zabada obje štrukle i zapanjujućom brzinom ostavlja uvaženog stručnjaka da vilicom zabode dno posude. Mladi kolega se brzo povlači uz cerek koji može značiti samo jedno – ti ćeš mene rušiti tri puta, evo ti sada…

Kolega, za kojeg ćemo uskoro otkriti da se zove Kalasancije[9] prilazi uznevjerenom Brucošu koji još uvijek promatra kako kolegica priča s onim kučkinim sinom.

-          I ti ideš gore?- upita Kalasancije

-          Molim? Ovaj, da idem… Idem… Da…

-          Fino su nas zajebali, ako mene pitaš. Eno onaj tamo – pokazujući na Ivana - on je već na rubu živaca. I kužim ga, i ja sam jebeno živčan. Skoro uopće ne mogu jesti

-          Stvarno? – upita Brucoš s nevještim cinizmom koji se očito razvija kod studenata prava kasnije, negdje na drugoj godini

-          Rekao sam skoro, nikada nije tako grozno da ne bih mogao pojesti bar dvije štrukle sa sirom. Gle, na ovom faksu uzmi što ti se nudi pa makar ih uzeo s vilice profesora koji te rušio tri puta. Ionako ti ništa ne daju, prave se pametni, a jedini smo faks na kojem još nije uvedena bolonja. Jebote, nakon 770 i nešto godina oni su još u tranzicijskom periodu. Znam jednog tipa na četvrtoj je sada, još je po starom programu

-          Molim?! To je nemoguće, imao bi valjda skoro osamsto godina

-          I ima! Samo ga želja čista zloba i činjenica da mu fale dva ispita do kraja drži na životu. I umjetna pluća, redovite transfuzije krvi, mijenjanje organa, kloniranje potrebnih dijelova tijela i slično. Upoznat ćeš ga. Vjerojatno ćeš završiti i faks prije njega

-          Nije valjda da ide s nama gore?

-          Ne, ne, naravno da ne. Faks nikada ne bi dao novce za ugradnju rampi na TMT 14.1.

-          Molim? Pa platili su izgradnju iz tako reći temelja, mogli su ugraditi tristo rampi

-          Mogli su, mogli su. Ali nisu.

-          Zašto?

-          Da, ti si još u toj „Zašto fazi“… Gledaj, na faksu ćeš uskoro otkriti kako 95% stvari naizgled nema smisla, ali se kasnije otkrije kao si bio u krivu i kako 185% stvari nema smisla. Uostalom, objasnit ću ti sve kada dođemo gore. Inače, zovem se Kalasancije, ali svi me zovu Kruno

-          Zašto Kruno?

-          Jer im lažem da se zovem Kruno.

-          Aha… Inače, ja se zovem…

U ovom trenutku zvono je negdje zazvonilo i Brucoševo ime se izgubilo negdje u žamoru. Poput ovaca, gonjeni nagonom krda svi su se uputili prema svečanoj dvorani gdje će nesumnjivo velikani pravne misli počastiti jedre umove s par mudrih sentenci i biserima životne mudrosti koja im tako nasušno nedostaje.

---