6. Tajna društva i Adalberta
5. U to vrijeme na Zemlji i o kovanju planova
Kišilo je za divno čudo. Bilo je kasno i magnetski tramvaju broj 17 upravo je presjekao križanje Frankopanske, Deželićeva i TMT-a. U sjevernom zidu dekanata otvorila su se vrata koja ne bi trebala biti tamo. Devet figura sjedilo je za okruglim stolom i kovalo planove. Planove o kojima je Kalasancije govorio, ali nije ni mogao zamisliti koliko je u krivu. TMT 14.1. nije sredstvo pranja novca. TMT 14.1. je nešto puno gore.
Lica im se nisu vidjela[1]. Hologramski projektori su bacali sjenu na svako od lica, osim na jedno. Na Dekankovo. Situacija je bila ozbiljna. Nitko nije očekivao nesreću sa šatlom. Ovo su bili ozbiljni ljudi sa ozbiljnim planovima, planovima koji nisu trpjeli goruće hrpe metala koje koštaju par milijuna kredita, a koje su prethodno potrgale investiciju vrijednu pet milijardi kredita.
No, čitatelj je znatiželjan tko su ti ozbiljni ljudi zakrivenih lica. Upoznajmo ih preko drevnih zapisa koji su slučajno otkriveni u katakombama Gundulićeve. Ime pisca se ne zna, izgubljeno je nekada davno i mnogi sumnjaju u istinitost njegovih napisa. Bez razloga. Točni su i pouzdani. Osim u onom dijelu s patuljcima.
...
Ne znam hoće li ovo itko ikada vidjeti, a i ako vidi ne znam hoće li povjerovati. Ono u što sam sumnjao godinama pokazalo se kao istina. Od 1852. na fakultetu postoji tajno društvo koje upravlja njime. Nemaju ime. Paranoični su. Oprezni i okrutni.
Osam najuglednijih profesora svake zadnje srijede u mjesecu ili drugog utorka, ovisno o tome je li mjesec paran ili neparan sastaju se u sobi Dekanata i donose odluke. Oni odlučuju tko će biti dekan, netko od njih ili netko izvan kruga. Toliko su tajni da ni drugi profesori ne znaju za njih.
Tko su članovi? Ni danas ne mogu utvrditi sa sigurnošću, ali vjerujem da su neki od ovih jednom bili unutar Vijeća dr. Antun Rojc, dr. Andrija Gostiša, dr. Aleksandar Bresztyenszky , dr.Nikola Tomašić, dr. Josip Pliverić. Ova lista je otkrivena slučajno u marginama bilježnice studenta koji je početkom 21. stoljeća priliko istraživanja za neki seminarski rad nabasao na zapisnik sa jedne od Sjednica. Zašto nije napravio opširnije zabilješke?
Ne znam.
Na marginama se nalazio i broj signature u kojoj je bio sakriven zapisnik – VIII-888.8. Nažalost, taj primjerak knjige ja izgubljen tijekom Prvog svjetskog rata, a zapisi iz knjižnice u evidenciji korisnika pokazuju da su knjigu posudili svi gore navedeni profesori. Knjiga je nakon toga izgubljena i nađena tek oko 2006.g. kada ju je posudio dotični student čije ime ne znamo jer je izbrisano iz evidencije. Knjiga je nestala, a sudbina studenta ostaje nepoznata.
Od trenutka kada je izgubljen zapisnik sa sjednice Vijeća oprezni. Paranoično zameću svaki trag. Utjecaj im je golem, uspjeli su progurati zakone, svrgavali su premijere, ministre i predsjednike. I sami su ugledni u društvu, ali nitko ne sumnja u njihove stvarne poslove.
Postati članom se može tek smrću trenutnog člana, a ostali ga moraju jednoglasno izabrati. Nitko ne smije nikada otkriti da im pripada, nemaju nikakvo obilježje koje obično krasi tajne udruge poput prstenja ili tajnog rukovanja. I svatko od njih ima patuljka. Ne znam što će im patuljci, ali imaju ih.
...
Vratiti ćemo se na ovaj tekst kasnije. Događaji koji se upravo odvijaju su prezanimljivi da bismo ih propustili i čitali tekst koji pogrešno navodi da su imali patuljke.
U slabo osvijetljenoj sobi muškarac zamračenog lica pred sedmoro ostalih članova i Dekanom smirenim glasom iznosi sljedeće činjenice:
Studenti, iako već stotinama godina formalno jesu do akademske zajednice u stvarnosti predstavljaju oporbu profesorima i opstrukciju u normalnom poslovanju jedne znanstvene ustanove kao što je fakultet.
Štoviše, oni drske tvrde kako to nije znanstvena, već obrazovno znanstvena ustanova. Baš zbog toga nužno je odvojiti ih od fakulteta u što većoj mjeri. Ne poticanje da se dolazi na nastavu, ne dolaženje na konzultacije i slične mjere su bile neuspješne , iako dobar temelj za daljnju nadgradnju i konačan cilj – fakultet bez studenata.
Nažalost, studenti su potrebni fakultetu jer su izvor prihoda. Stoga je nužno imati ih, ali svojim konstantnim zahtjevima za nastavom, seminarima, konzultacijama i slično ometaju prekrasan znanstveni proces koji je smisao i svrha fakulteta.
No, fakultet bez studenata napokon je ostvariv – sve studente treba lansirati u svemir gdje će se sami obrazovati, računala će ih ispitivati ili po potrebi neki niži asistent, dok će profesori u tišini i toplini svojih kabineta napokon moći znanstveno djelovati.
Zašto prebaciti sve studente u svemir? Zar ne bi bilo jednostavnije samo preseliti profesore?
Bi, ali to bi bio poraz!
Profesori su na fakultetu puno dulje od studenata koji tu ostaju ionako samo 7,2 godine koliko je prosjek studiranja.
TMT 14.1. je samo početak, početak prstena od nekoliko desetaka satelita u orbiti Zemlje prepunih studenata daleko od očiju profesora. Kodno ime projekta je Prsten, a označava seriju satelita pod rednim brojevima TMT 14.1-TMT14.x. koji će sadržavati studente tako napokon srediti kaotično stanje na fakultetu. Prstenom će upravljati Adalbert i njegovi klonovi i svijet će napokon biti kakav i treba – fakultet bez studenata!
Ovaj genijalan plan iznosio je čovjek kolosalne inteligencije i promišljanja oštrog poput britve, i gay brčića. Profesor Krivić, profesor, Filip Krivić diplomirao je sa 16 godina, magna cum laudae, prosjek oko 7,3, dobio je 11 dekanovih i 14 rektorovih nagrada za svoj prvi seminarski rad koji je pisao nakon potresa mozga. Idući je bio puno bolji i zasluženo je pokupio sve tri Nobleove nagrade kao i dva Oscara[2].
Držao je oko 11 katedri i imao više doktorata nego neki ljudi neugodnih iskustava sa seksom u tinejđerskim godinama.
Danas u svojim zlatnim četrdesetima napokon je blizu ostvarenja svog sna – fakulteta bez studenata!!!
6. Upoznajemo Adalbertu i otkriva se gdje je nestao originalan kip, a Adalbert upoznaje studente.
Pogled na zamračeni Zagreb iz svemira je bio poseban. Stotine svjetala iscrtavalo je poznate konture grada, ogromne hidroelektrane na Savi podsjećale su na tamniju prošlost,a rupa gdje je nekada bila Kajzerica na svjetliju budućnost. Upravo se razvedravalo i noćno nebo je polako otkrivalo kvartove napravljene od svjetala.
Hinko je zamišljeno gledao negdje prema svom malom seocetu gdje je rođen i razmišljao da li da nazove doma ili da ide piti. Sjetio se obitelji, duboko i tužno uzdahnuo te se zaputio prema menzi gdje je Kalasancije točio prošvercanu votku.
Svi su bili tamo, jer ipak votka je votka i nužan dio studentskog života. Netko je izvadio hologramske karte, nabacila se ekstremna bela[3] i sve bi bilo krasno da dva i pol metra visok robot oblika namrgođene žene nije upravo ušao u menzu i nogom „slučajno“ stao na mp18 player[4]. Dok su zvukovi iz playera odavali kako više nikada neće svirati, izbezumljene kolege su brzo saugale zadnje tragove votke.
A bilo je tako zabavno. Hinko je napokon upoznao Izabelu, Karlo je davio nekog drugog i sve se činilo okej. Razgovor između Hinka i Izabele je tekao krasno ili se tako barem činilo, ali nažalost predaleko smo bili da bismo ga čuli, a i glazba iz playera je bila prebučna. Brucoši su se držali uglavnom za sebe i plašljivo piljili kroz prozore dok su stariji studenti pili, plesali ili žustro raspravljali o abnormalno dosadnim temama poput važenju insolvencije u interplanetranom pravu, ovrsi nad letjelicama manjim od 15 metara i tome slično.
Bio je to klasičan studentski tulum studenata prava i u potpunosti zabranjen fakultetskim pravilima. A namrgođena žana od dva i pol metra je upravo genijalan način nakon zaustaviti studente u zabavljanju. Prizor je bio prekrasan – 30 pijanih studenata stoje u podnožju pokretne replike kipa nekog nepoznatog kipara[5] rođenog pretpostavlja se u 19. Stoljeću koja u rukama drži ogromnu ploču s natpisom na nerazumljivom pismu.
Trenutak od deset sekundi trajao je u glavama studenata barem par sati, a zatim su se pažljivo odmičući u stranu i unazad provukli kraj kipa i povukli se u svoje sobe. U sobi je Hinko tužno piljio u strop i slušao kako Karlo nešto blebeće. Razmišljao je o razgovoru s Izabelom i generalno je mislio kako je glup i nespretan i sve što u takvim trenutcima nekome tko ima 18 godina prolazi kroz glavu.
Srećom, u tom dubokom razmišljanju prekinuo ga je smireni staloženi glas muškarca. Glas je bio sintetiziran i ekstrapoliran iz oblika lubanje i kostura Adalberta Barića, a dolazio je iz zvučnika kraj vrata sobe.
Srećom, u tom dubokom razmišljanju prekinuo ga je smireni staloženi glas muškarca. Glas je bio sintetiziran i ekstrapoliran iz oblika lubanje i kostura Adalberta Barića, a dolazio je iz zvučnika kraj vrata sobe.
- Dobra večer, dame i gospodo, ja sam Adalbert i biti ću vaše brodsko računalo. Svjestan sam da je kasno i ako se želite odmoriti nakon dugog puta, ali molim vas da se za deset minuta okupite i glavnoj predavaonici. Tamo će vam biti date upute o životu na TMT 14.1., a i svi ćemo se bolje upoznati.
ovu poruku sponzorirao je Kraš, najveći svjetski proizvođač skripti za pravo, nuklearnih bojevih glava i čokoladnih napolitanki – sa vama od 1950.!
ovu poruku sponzorirao je Kraš, najveći svjetski proizvođač skripti za pravo, nuklearnih bojevih glava i čokoladnih napolitanki – sa vama od 1950.!
A u vražiju mater, progunđao je Kalasancije dok se podizao s poda jer se soba vrtjela. Sobu je dijelio s nekim tipom kojem se trenutno nije mogao sjetiti imena ni lika, ali više ga je brinulo to što nije mogao naći hlače. Kako je uspio u deset minuta ostati bez hlača čudilo je i njega dok se nije sjetio da ih ima na sebi.
Polako se dovukao do zida, naslonio se na njega i zaspao. Tek kada ga je probudio osjećaj da lebdi shvatio je da uistinu lebdi jer se nalazio oko metar iznad poda, a noge mu definitivno nisu dodirivale isti. Da, to je definitivno letenje.
Opet je zaspao i probudio se u glavnoj predavaonici. Kako je doletio do tamo nije mu bilo jasno. U velikoj dvorani studenti su sjedili porazbacani posvuda kao što se to obično i događa kada se malen broj ljudi nađe u ogromnoj prostoriji, a Kalasancije je ležao u prvoj klupi. Baš je padao u polusan kada je iz ogromnog zaslona ispred njega zagrmio glas
- DOBRO DOŠLI!!! ...ovaj oprostite, netko je pomaknuo ovaj mali klizeći gumbić za glasnoću, samo malo sada ću ja, evo, da, dobro, kako se sada pali ova kamera, trebala bi biti upaljena, mislim svijetli ovo nešto ovdje, ne to je ovo za kapučino, pšššššštttttt, ah kvragu sada mi radi kapučino, aha da evo kamera
Na ekranu se pojavio lik koji je prtljao po velikoj komandnoj ploči u sobi u kojoj je dopiralo sablasno plavičasto svjetlo. Podigao je šalicu i otpio malo kapučina. Na vrhu nosa mu se zalijepila pjena pa je ostatak govora održao s bijelom mliječnom pjenicom na nosu. Bio je to lik glavnog inženjera za održavanje Adalberta, inženjera Perasovića IV. Bio je to beskrajno zbunjen čovjek, mršav i ispijen, čovjek koji je zadnji puta vidio danje svijetlo negdje na fakultetu kada je zabunom iz wc skrenuo lijevo umjesto desno nazad u studentsku sobu.
- Eto ovaj, da… Adalbert vas je htio sve okupiti ovdje jer ima par obavijesti, pa eto rekoh to bi bilo krasno. Ja sam glavni inženjer Perasović IV i nemojte se ustručavati ako imate bilokakvih pitanja naći nekog drugoga i pitati ga jer sam poprilično zauzet . Eto… Evo, samo malo, ako sada stisnem ovo, ne to je za kapučino, pššššššt, ne ovo je za Adalberta, sada će vam se Adalbert obratiti
Uzeo je još jednu šalicu kapučina, ustao se i otišao izvan ekrana koji je nastavio prikazivati stolicu i plavičastu sobu. Par sekundi kasnije velika prozirno plava kugla se pojavila na ekranu. Bio bi to impresivan prizor da nije bio toliko puta viđen u filmovima pa su studenti nijemo ostali sjediti na svojim mjestima provjeravajući poruke ili igrajući PES 2776.
Smireni muški glas, prepun samopouzdanja progovorio je. Kalasancije se trznuo još jednom, Hinko je prestao meditirati i razmišljati o Izabeli i prošlom ljetu i obratio pozornost na pulsirajuću plavu kuglu eteričnog izgleda. Pažljivijim promatranjem mogli su se vidjeti obrisi lica, no teško je bilo reći kakvo je lice osim da je ozbiljno.
- Tako mi je drago što ste svi došli. Kao što sam već rekao moje ime je Adalbert i brodsko sam računalo. Tvrde da sam najbolje pravno računalo ikada jer sam sastavljen od zbirnog znanja i iskustava tisuća i tisuća, generacija. Iako sam mlad moje iskustvo je neograničeno……
Ovdje je Adalbert počeo govoriti nešto o Weberu, manje poznatom sociologu pa ću vas poštedjeti tog dijela i ukratko prepričati bolje i zanimljivije dijelove. Adalbert je govorio u dugim rečenicama, isprekidanim dosadom, no sama ozbiljnost glasa nije dopuštala nikome da se opusti. Objasnio je kako je bilo nužno stvoriti avatar, Adalbertu kako bi mogao proakivno djelovati na brodu. Tako je npr. donio Kalasancija iz sobe do dvorane. Ipak, Adalberta je neovisna u svojim djelovanjima, Adalbert samo može dati prijedloge. Odabrao je taj lik zbog njegove simbolike, generacije studenata su se slikale ispred nje i smatrao je kako je bitno i par stotina kilometara iznad zemlje održati tu tradiciju – povezanost studenata sa kipom žene koju ne poznaju i briga ih je za nju samo 10 minuta u životu kada se slikaju sa razdraganom rodbinom. Kao i svi manje razvijeni dronovi Adalberta ima osnovne kognitivne sposobnosti razlikovanja ljudi od recimo tostera ili njemačkih ovčara. Uputio je i isprike za uništeni mp18 player jer senzori nisu bili dobro kalibrirani pa ga nije primjetila.
Osvrnuo se i na nesretnu sudbinu koju je originalan kip doživio za vrijeme studentskih nemira. Kao što se neki od studenata zasigurno ne sjećaju radilo se o Neredima iz 2477., kada su revoltirani studenti zahtijevali dekan prizna kako je izgubio u beli od studentskog predstavnika[6], na što se ovaj povukao u dekanat, proglasio belu nepostojećom. Studenti ogorčeni ovom odlukom posjekli su platane iz dvorišta, pokušali probiti vrata deblima, no otkrili su kako balvani ne mogu skretati i kako im stubište smeta. Taj problem su riješili buldožerom, sravnivši kip i kamenu ogradu te klasičnim potezom koji su Rimljani koristili pri opsadi Masade 73. godine upali u zgradu fakulteta.
No, to je sve davna povijest, osvrtanje na prošlost samo nas sprječava u gledanju u sjajnu budućnost.
Budući da se radnja toliko dobro razvila vrijeme je za digresiju, toliko nužnu da dobijemo još jedan dio slagalice. Adalbert je bio moćno računalo, ali još nije vladao svim svojim potencijalima, a kako se još nije susreo s nekim problemima za koje mu trebaju vještine i sjećanja određenih pojedinaca iz prošlosti, ni sam nije bio svjestan kako on zapravo zna što je bilo s kipom koji ipak nije nestao u strašnoj bitci kod dekanata.
Kip i dalje postoji. Osamsto godina od dana njegovog stvaranja kip žene koja sjedi s pločom u naručju je siguran. Za to se pobrinulo Vijeće osmorice. Kip nikada nije niti bio vani. Nikada. Bila je to replika i najveća praktična šala ikada počinjena nekim kipom na području TMT-a. Tako da je i Adalberta tek replika replike, pogrešna jeka.
[1] Nije bilo razloga za to jer su se svi međusobno poznavali, ali davalo je određenu težinu. A i to je ipak dio tradicije.
[2] Nisu mu mogli više ništa dati, pa su morali Oscara
[3] Slično kao i normalna bela, samo se mora nositi kaciga i štitnici za koljena
[4] Ima više layera, ali isto kao mp3
[5] Veliki rat između 2548. – 2595. uništio je puno zapisao u prošlosti. Vodio se dakako zbog neke gluposti, ali nažalost i zapisi o razlozima rato isto su izgubljeni u tom ratu
[6] Dekan i prodekan vs dva studentska predstavnika, partija je trajala oko 11 sati, završilo je 37:39 maestralnim zvanjem studentskog predstavnika. Zvao je žir na babu i devetku, dekanu i prodekanu je falilo 15 bodova do kraja, no majstorski odigran potez donosi štih mač i konačni poraz osovine zla.
Autor:
- Članci:

Komentari
fat, jesi dao otkaz lektorici
fat, jesi dao otkaz lektorici ili je ova popila antifriz s kofeinom?
... Nije me ni pitao da mu
...
Nije me ni pitao da mu lektoriram! ;_;
...
fala na dobrim antifriz zeljama :D
navjek :)
navjek :)
fusnota 6 - najkrvavija, like
fusnota 6 - najkrvavija, like evah! xD
Da se nadovežem na kolegicu -
Da se nadovežem na kolegicu - Nemiri iz 2477. su toliko cool da zaslužuju vlastiti kratki roman... :)
Postaj komentar