Kako je izvješće stiglo na Zemlju, tako su se članovi Vijeća okupili u svojoj tajnoj sobi. Jutro je bilo tek na svom početku, žamor brucoša je bio iritantan, ali događaji koji su ih dovukli ovdje su bili takve naravi da nitko nije ni pomišljao otići ili ne doći.

 

Izvješće je bilo takvo kakvo je bilo, smrt zbog greške ili kvara, nazovite to kako želite. Roditelji su već obaviješteni i prijete tužbom, ali doista, tužba protiv ustanove koja je odgojila sve važnije pravničke umove koji postoje? Biti će to krasna pustolovina.

 

Profesor Krivić je stajao zamišljeno pred policom knjiga gledajući u jedanaest svezaka Pravne enciklopedije latinskih izraza koji počinju na q i u sebi ponavljao treći. Nema ni govora o prekidanju projekta, smrt jednog studenta sigurno neće zaustaviti snove koje profesori već sanjaju tisućljeće. Uostalom, došao je do quod erat demonstrandum i time završio treći svezak ove enciklopedije koja ima takvo seminalno značenje u obrazovanju mladog pravnika.

 

Vijeće se složilo, treba poduzeti sve kako bi se pilot projekt uspješno završio i kako bi se moglo krenuti u drugu fazu – gradnju serije svemirskih postaja koje će oformiti Prsten.

Dekan je bio zadovoljan, njegov plan je tekao baš kako je i zamislio. Pohlepa i sujeta su jače os svega, zna je to dobro, stoga je mogao biti siguran kako se ovaj projekt neće zaustaviti. A to je bio tek početak.

 

A taj početak umalo je bio kraja za Hinka. Da je slučajno otišao odmah u sobu i da nije pratio Izabelu vjerojatno bi se Karlo poskliznuo na njegov mozak. Probudio se u sterilno bijeloj sobi po kojoj su plavičaste linije ocrtavale obrise ormarića i kreveta. Bio je siguran da su se jučerašnji događaji zbili jer da je to sanjao vjerojatno se ne bi budio u bolničkoj sobi.

Ustao se, navukao šlape i prošetao do vrata. Tu je stao iako su se vrata otvorila i izgledala poprilično bezopasno. Okrenuo se i vratio do kreveta. Legao je i odlučio piljiti u strop dok netko drugi ne prođe prvi kroz vrata i ne pogine.

Uskoro je u sobu ušla spodoba od dva i pol metra, patinaste boje , došetala do Hinka i pokazala rukom prema hodniku.

 

-          Da, hodnik je tamo – složio se Hinko…

Samo zato što je neuništiva robotska kreatura prošla kroz vrata ne znači da će i on pokušati. Adalberta je i dalje neumoljivo pokazivala prema hodniku.

-          Gle, ja se odavde ne mičem dok netko ili ne zaglavi ona vrata ili ih napravi od spužve.

Adalberta je odjednom zavitalala ploču i izbila automatska vrata iz okvira.

-          Ok, može i tako…

 

Hinko se brzo maknuo sa bolesničkog kreveta, i ne skidajući oči sa Adalberte uputio prema razvaljenim vratima. Prekoračio je smrskanu čeličnu olupinu i začuo glas smirenog hladnog računala od prošle noći

 

-          Hinko, bilo bi mi neobično drago kada bi mi se pridružio u manjoj predavaonici. Predavanja za danas su otkazana, pa ćemo imati dovoljno privatnosti da razjasnimo događaje od sinoć. Adalberta, ako bi bila ljubazna otpratiti Hinka, bio bih ti vječno zahvalan.

 

Iako se nije okretao nije ni sumnjao kako ga Adalberta opće ne gleda već neumoljivo pilji u neku točku u daljini i prkosno gleda prema nekom zamišljeno neprijatelju. Kako su skrenuli u glavni hodnik pratila pridružila su im se dva droida sa fazorima. Hinko nije bilo jasno zašto, pa nije moguće da ga smatraju krivim za ubojstvo?!

Ušli su u zamračenu sobu, u kojoj je stup svjetla osvjetljavao prvu klupu. Na klupi je bila šalica kave i sendvič sa mortadelom i dimljenim sirom. To nije bilo ni približno Hinkovo omiljeno jelo tako da je ovdje izostao poznati uzvik: Kako ste znali?!?!

Hinko je sjeo za klupu, okrenuo se i primijetio kako Adalberte nema, a droidi su se polako razmještali sa svake strane vrata.

 

-          Hinko, drago mi je da si dobro. Vjerujem da je sinoćnji nemili događaj bio pravi šok za tebe. Ipak, nadam se da si dovoljno dobro da odgovoriš na neka pitanja. Vidiš, u vrijeme kada je nesretni Karlo nastradao ja sam bio u takvo zvanoj komi, dijagnostički program je provjeravao moje algoritme i postavke. Svi potrebni sustavi su bili na automatskom obavljanju, nešto kao disanje kod ljudi dok spavaju. Stoga, iako je tvoje pamćenje nesavršeno, volio bih čuti tvoju verziju događaja. Podaci koje sam dobio nedvosmisleni su, ali ipak, radi se o vašoj sigurnosti.

-          U redu, može, naravno, samo zašto sendvič s mortadelom… Više volim pahuljice s jogurtom.

-          Aha… Imali smo viška mortadele pa se je pokušavamo riješiti.

-          ….

-          Hinko, prvo bih htio znati, zašto nisi htio izaći kroz vrata danas ujutro? Većina tvojih kolega je pomisli da si ti ubio Karla, tek su kasnije shvatili kako nisi nego je to bila… nesreća

-          Pa, kao prvo, imao sam tu prednost jer sam znao da NISAM ubio Karla, a kao drugo kada sam ušao i pao preko… jel… mozga, i pao u lokvu krvi, shvatio sam u trenutku kada sam htio izletjeti van da su vrata sva krvava, puno krvavija od ostatak sobe. Kada sam to primijetio shvatio sam da sam zarobljen s lešom u sobi i počeo paničariti.

-          Zanimljivo… Jesi li čuo išta dok si hodao prema sobi?

-          Kao krckanje lubanje? Ne, nisam, razmišljao sam o sto stvari tako da nisam baš obraćao pažnju.

-          Kako to da si toliko kasnio u sobu? Snimke pokazuju kako je Karlo poginuo 23 minute prije nego si ti došao..

-          Izgubio sam se… Da nisam sada bih možda ja bio mrtav

-          Možda... Ipak, smatramo to nesrećom

-          Kada ćemo doma?

-          Doma? Kada završi semestar…

-          MOLIM?!?! Mislit ostajemo ovdje iako je netko poginuo

-          Da. Ovo je važan projekt, a smrt, koliko god tragična bila, ipak je samo nesreća.

-          Kao prvo, skoro smo svi poginuli kada smo dolazili, sada nas vrata ubijaju, malo previše nesreća za jedan dan, ako mene pitate!

-          Nasumični događaji imaju tendenciju grupirati se.

-          Ne, nemaju. Događaji se događaju po nekoj logici. Po tvojoj tvrdnji sve je moguće, svaki ishod je vjerojatan za bilo koji drugi set pretpostavki. Ako otvorim vrata od WC-a, mogu ući u paralelnu dimenziju u kojoj jednorozi na kockama šećera plutaju preko mora napravljenog od margarina.

-          Istina, gledano teoretski bilo koji događaj je moguć, iako ne i izvjestan. Bilo koji ishod je jednako vjerojatan kao i bilo koji drugi, no to ne znači da će se nužno dogoditi. Ponekad se niz nasumičnih događaja koji nisu nužno očekivan ishod znaju dogoditi u relativno kratkom vremenskom periodu na relativno malom prostoru. Dakako, ako imaš na umu da je svemir gotovo beskrajno velik,a vrijeme traje više trilijuna milenija, sve je ustvari relativno kratko i relativno blizu.

-          I to nam govori što? Da se svi događaji mogu smatrati nasumičnima i da se svi grupiraju… Genijalno. Oduševljen sam.

-          Teško je jezikom koji je osmišljen za komunikaciju između dva majmuna da si međusobno pojasne jesu li plodovi zreli objasniti složenu materiju kauzalnotemporalne mehanike, ali uglavnom dosta si blizu potpuno pogrešnog objašnjenja.

-          Vjerujem da jesam, i baš me briga. Ako me ne smatraš ubojicom ili odgovornim za ono što se dogodilo, zašto su dva droida sa fazorima s nama u predavaonici?

-          Imao sam svoje razloge, ali sada to više nije bitno.

-          Meni je poprilično bitno

-          Vjerujem da jest. Ipak, Budući da nemaš nikakvih sigurnosnih ovlasti nisam ti dužan, a niti ovlašten dati podatke o svojim sigurnosnim protokolima

 

Droidi su se razmaknuli, svjetlo se ugasilo, Adalbertov glas se nije čuo, pa je Hinko odlučio ostaviti sendvič s mortadelom i izaći kroz otvorena vrata. Hodnik je bio dobro osvijetljen, a vrata iz nekog razloga nisu djelovala opasno.

 

Vratiti ćemo se na TMT 14.1. kasnije. Puno bitnije stvari se trenutno dešavaju par stotina kilometara ispod, na sigurnoj planeti Zemlji.

 

Vijeće osmorice je možda imalo profesora Krivića kao svoju mladu zvijezdu, ali i on se morao povinuti cinizmu i mudrosti 108 godina starog profesora emeritusa. Zvali su ga Stari jer mu je to pukim slučajem bilo i prezime, a prije jedno 30 godina postala i okupacija. Bio je star. Ali, kolko je bio star, toliko je bio i lukav i ciničan. Sva erudicija profesora Krivića našla je dostojnog protivnika u analitičkom umu Staroga. Tvrdili su kako zna sve, bio je slijep i nepokretan, ali um mu je bio oštar kao i nekada. Znao je sve profesore, svima je predavao i svi su prošli u jednom trenutku kroz njegov kabinet. Krivića je podnosio jer je bio pametan, ali ostale je podrugljivo prezirao, iako su mu bili kolege.  Sjećao se svakog događaja od 2686. pa do 2776., pamtio je sve stranice koje je ikada pročitao, napisao. U glavi je imao stine tisuća priglupih eseja bivših studenata od kojih je barem polovica autora bila davno mrtva.

Stari je uživao. Plan koji je svima bio toliko važan, njemu je bio nebitan. Studenti u svemiru? Što to njega briga, možda će živjeti još deset ili dvadeset godina, kabinet ima sve do smrti, ne predaje i nema nikakve doticaje sa tom maloumnom bagažom. Kako je plan nailazio na poteškoće Stari je sve više likovao. Smatrao ih je nesposobnim budalama i žalio što ih je pustio na ispitu.

Konstatacija kako sve treba poduzeti da bi se projekt nastavio veselila ga je do preko svake mjere. Kada netko kaže da treba sve poduzeti znači da nema pojma što treba napraviti točno, pa će napraviti bilo što. Alibi izjava. Stari je bio jedini koji bi mogao poremetiti planove o izgradnji Prstena jer bi mogao početi širiti malodušje i apatiju.

Dekan je toga bio svjestan. Stoga je ovo bilo zadnje jutro koje je Stari doživio.