Nezgrapna ukočena figura jadnjikavog androida skrivala je promućurnog i tvrdoglavog pojedinca. Iako ga je Vijeće smatralo tek marionetom itako se odnosilo prema njemu, Dekan je skrivao podrijetlo i planove kojih nitko nije bio svjestan.

 

Kada je negdje početkom 21. Stoljeća pristupilo bolonjskoj reformi uveli su se studomati. Negdje blizu sobe 14 čamio je potpuno neugledan kiosk kojeg su studenti rijetko posjećivali i još rjeđe koristili za prijavljivanje ispita jer su ili imali svoje kompjutere ili išli u računalnu samo par koraka dalje. Beskorisna tipkovnica, neuporabljiv touchscreen, plave boje stajao je tamo kao simbol beskorisne reforme i sakupljao prašinu. Kako su godine tekle, studenti odlazili i dolazili, generacije su se smjenjivale samo je studomat ostajao. Fakultet je bio preškrt da ga makne i zamjeni novim pa ga je samo nadograđivao. Dodatna memorija, nova matična, novi procesor, brža veza, veći hard – stotine različitih informatičara je nakalemljivalo na studomat desetke novih komponenti.

 

Neprimjetan kakav je bio u turbulentnom svijetu PFZG-a nitko ga godinama nije koristio niti obraćao pažnju na njega. Uskoro je postao sastavni dio fakulteta kao i recimo zid i nezamislivo bi bilo maknuti ga. Neki dekan kojem se ime izgubilo jer je bio nebitan, proglasio ga je kulturnim dobrom kako bi osigurao fakultetu poreznu olakšicu. To kulturno dobro je i dalje „korišteno“ za prijavljivanje ispita ili naslanjanje na nešto dok zašprehavaš curu jer se faktor kulnosti naglo poveća ako si nehajno naslonjen na „kulturno dobro“.

Kako to biva, kada je nešto dovoljno dugo ostavljeno na miru, a prikopčano je na fakultetsku bazu podataka počinje razvijati rudimentarnu inteligenciju, razmišlja o tome da se kandidira za studentskog predstavnika. U jednom trenutku netko se sjetio kako bi bilo dobro maknuti studomat jer troši struju, a recesija. Kulturno dobro može biti i kulturno dobro iskopčano iz struje i u bočnom hodniku gdje neće nikome smetati. Budući da čak i studentski predstavnici imaju nagon za samoodržanjem, a kamoli neće nešto s rudimentarnom inteligencijom, Biće unutar studomata se brže bolje uploadalo na net i tako ispunilo davno očekivani klišej.

 

Negdje u toj dekadi fakultet je kupio tri nova androida koji su trebali pomagati studentima u knjižnici, snalaženju na fakultetu i davati im korisne informacije poput gdje je jeftina kava s mlijekom i gdje je wc.

 

Jedan od tih androida je bio zadužen za održavanje baze podataka studomata te se svakodnevno priključivao na glavno računalo koje je negdje duboko unutar svojih particija imalo nestašnu datoteku nepoznate ekstenzije i samo je čekalo trenutak kada će netko biti dovoljno blesav da ju pokrene. Heuristika na antivirusnom programu u glavnom fakultetskom računalu nije prepoznala datotku kao neku prijetnju i kada je 24.8.2459. android broj tri pokrenuo datoteku jer je i citiram „bila tamo“ ona se uploadala na njegov podatkovni sustav i počela preuzimati kontrolu.

 

Klasika i nimalo neočekivano.

 

U roku od par godina entitet koji bi netko mogao nazvati Dekan se pojavio. Sakrivao je svoju rudimentarnu inteligenciju, hodao je nespretno i zabijao se u zidove kao što primitivni roboti i rade uz metalne zvukove i trepereća svjetla. Tek kada je postalo prihvatljivo da i androidi imaju neka prava obznanio je svoje postojanje. Budući da je bio utjelovljenje tradicije fakultet ga je spremno prihvatio jer tradicija je najbitnija. A bio je i koristan. Znao je sve izmjene statuta, sve rezultate ispita, imena svih profesora od tko zna kada. Tretiran kao zgodno hodajuće pomagalo Vijeće ga je izabralo kao dekana i Dekan je rođen.

 

Plan koji je Biće slagalo decenijama i stoljećima je napokon započeo.

 

 

Vani kao da je sijevalo. Ali nije, jer u svemiru ne sijeva. Čestični štit treperio je plavičastom svjetlošću jer je TMT 14.1. prolazio kroz polje mikrometorita. Studenti su sjedili u Glavnoj dvorani, a apsolventica Jana je za katedrom držala izlaganje o tome kako je krajnje vrijeme da studenti prestanu biti pokusni kunići na fakultetu koji danas ne zna što će sutra raditi. Spominjala je najučinkovitije sredstvo studentske borbe – peticiju.[1]

Ostatak populacije je bio u šoku, što zbog krvave smrti, a što zbog ovako radikalne ideje. Peticija je ozbiljna stvar, ponekada se sakupljeni potpisi u dekanatu koriste i kao sredstvo podmetanja stolova ili kao materijal u godišnjem natjecanju između katedri u izradi papirnatih aviona.

Uplašeni brucoš Ivan stidljivo je podigao ruku i upitao

-          Khm, ovaj, jel to sada znači da idemo doma?

-          Idemo vraga crnog doma! Ovi idioti će nas tu držati koliko god žele, ugovorno nam mogu svaki dan crtati penis na čelu i ne možemo im ništa!- bijesno je viknuo Kalasancije

-          To stvarno stoji u ugovoru? – upita Ivan

-          Ne, ne stoji, ali kao da stoji. Gle, je l' itko od vas pročitao ugovor? – upita Kalasncije.

Za divno čudo, studenti prava nisu pročitali ugovor o studiranju na TMT 14.1. koji su potpisali. Zašto i bi? Pa to nije u ispitu.

-          Uglavnom, ugovor je jasan, ako imate živaca čitati 450 stranica gusto tiskanog teksta. Fakultet odlučuje kada i pod kojim okolnostima i uvjetima imamo pravo na bilo što od sobe pa do predavanja, kada se ide na Zemlju. Ako faks kaže da se ide na Zemlju sutra, ide se sutra, ali sutra se ne ide. Biti ćemo ovdje još barem dva tjedna dok oni ne poberu poticaje od države jer je zakon takav – za bilo koji projekt se mogu dobiti dodatni poticaji ako traje barem dva tjedna.

-          Dva tjedna?! Pa ovo je u raspadnom stanju, ne rade dokovi za pristajanje brodova, vrata ubijaju ljude, avatar računala gazi po našim mp18 playerima! – viknuo je Marko, student treće godine

-          Da, i?! Je l' išta u ugovoru piše o tome? Ne! Stoga, pažljivo hodajte kroz vrata, ne ostavljajte stvari na podu i ne glumite brodove koji pristaju uz TMT 14.1. iduća dva tjedna i nadajte se najboljem.

Situacija je bila tmurna. Netko se sjetio da bi bilo dobro upozoriti studentske predstavnike na ovo, ali ubrzo su ga udarci po glavi utišali i naučili da ne govori ludosti. I dok je tišina ubijala i zadnje trenutke pobune otvorila su se vrata i kroz njih je usplahireno utrčao Hinko. Imao je pidžamu i šlape jer je otišao od razgovora sa Adalbertom direktno do sobe, zastao na pola puta kada je shvatio da ide u sobu u kojoj je nedavno pao preko mozga te je odlučio pronaći ostale.

-          Stari, pa ti si živ! – ustvrdio je veselo Kalasancije i još veselije otpio nešto iz pljoske

-          Da, ovaj jesam... Što vi radite ovdje?

-          Raspravljamo o ovome što se dogodilo. I o ugovoru. I o peticiji. I o tome kada ćemo doma.

-          Na kraju semestra… O kakvoj peticiji pričate?

-          Otkuda ti to da idemo na kraju semestra?

-          Tako je rekao Adalbert. Kaže da je smrt nesretni slučaj i da ostajemo ovdje

Neobično veselje je zavladalo negdje drugdje. U Glavnoj predavaonici zavladala je panika. Hinko je nekako stekao dojam da je u sobi bezglavih kokoši koje trče, iako nikada nije vidio niti kokoš niti sobu bezglavih kokoši. Svi su užurbano tipkali nešto na svoje komunikatore, psovali mater nekome iz uprave ili bili u onom stanju u kojem je netko kada vidi meteor koji se strovaljuje prema Zemlji i trči u svoj auto da bi pobjegao od nekoliko tisuća megatona jake eksplozije koja će se dogoditi pare stotina metara dalje.

Dva tjedna je jedno, kraj semestra je drugo. Dva tjedna, pih, pa toliko je svatko mogao izdržati, ali kraj semestra je tek za pet mjeseci! Roditelji studenata su bili upoznati s nesretnom smrću iritantnog Karla i povlačili su veze kako bi se njihova djeca što prije našla na sigurnosti planeta Zemlje. No, koliko god bili moći ili ugledni nisu mogli biti ravnopravni s birokracijom fakulteta i trijumfom antiorganiziranosti. Antiorganiziranost nije neorganiziranost, naprotiv. Antiorganiziranost je točno kao organiziranost, ali u cilju nefikasnosti. Fakultet je prvih godina bolonjske reforme shvatio da će ga organiziranost natjerati na dodatni rad. Antiorganiziranost, s druge strane znači samo ulaganje iste one količine rada kao što su prije ulagali u pokušaj organiziranosti u takav sustav vrijednosti i postupaka koji onemogućuju svaki normalan tijek događaja. Antiorganiziranošću fakultet kontrolira sve, organizirao je sve na takav način da su samo oni svjesni koji se tu vrag događa, dok se svi ostali susreću sa zidom neshvatljivih odluka i postupka. Loše napisani Pravilnici, odluke koje se mijenjaju iz sata u sat u trenucima upisa, blesavi kriteriji za dodjelu seminara, sve je to pomno isplanirano godinama unaprijed kako bi fakultet što lakše funkcionirao.

Kalasancije je prišao Hinku dok se oko njih dešavala strka. Bio je ozbiljan. I pijan. Ali puno više ozbiljan nego pijan. Štoviše, bio je toliko ozbiljan, da se pijanstvo nije niti primijetilo.

-          Stari, jebi ga, izgleda da sam bio u krivu. Ovo nije zbog para, mislim je zbog para, ali jebote, do kraja semestra?

-          Da, tako je rekao Adalbert

-          Je li rekao išta drugo?

-          Da. Kao prvo on nije bio „svjestan“ ičega za vrijeme, jel…

-          Da, jel…

-          Kao bio je u nekom modu samokontrole ili čega već, ali uvjeren je da je riječ o kvaru. Onda je krenuo s nekim pričama o temporalnoj mehanici ili nečemu totalno suludome, o sendviču s mortadelom i ispitivao me neke stvari o tome kako sam izašao kroz vrata

-          Da, to zvuči kao sasvim razuman razgovor na našem fakultetu.

-          E, da i ona Adalberta je razvalila vrata pločom koju nosi sa sobom uokolo. Jebote, usrao sam se ko nikad u životu

-          Hinko, srećom sam dovoljno pijan da sutra ujutro ovo pripišem alkoholnom trovanju. Štoviše, kako bih bio siguran u to da ću ovo pripisati alkoholnom trovanju nastaviti ću piti. Puno.

-          Kalasancije, meni je tu nešto čudno. Adalbert zna puno više nego što govori

-          Hinko, prijatelju, jebe mi se. Želim otići odavde, po mogućnosti ne u vreći i s mozgom u lubanji. I to što prije…

---