1.1. Teorijska razmatranja o motivaciji za upis na PFZg te o ramifikacijama poduzete djelatnosti

Malo je poznato širem čitateljstvu kako svatko nije stvoren za studij prava. Ta istina očitovala se još krajem 20.st. kada je tada legendarni profesor Kurtović na prvom predavanju studentima poručio da pogledaju oko sebe jer samo će jedan od njih petero završiti faks.

Razlog tako mizernoj prolaznosti ostaje i dalje nedokučiv modernoj znanosti (četrdesetak teorija razvijenih na kavama nakon pada ispita nažalost nikada nisu dostatno znanstveno valorizirane), a razlog zašto ne postoji nikakva selekcija, neki smatraju, prizemnije je naravi, koju sada ovdje nećemo spominjati jer smo željni odmaknuti se od zemaljskih stvari koje nam zakriljuju oči spoznaje ili ponekad tjeraju nas da gledamo direktno u prejarku svjetlost Istine (slično Krapac, Petković suprotno).

Ipak, stotine , ako ne i tisuće tek punoljetnih djevojaka i momaka upisuju već tisuću godina PFZg. Zašto upisati nešto što imaš 80% šanse nikada ne završiti?
Obđekšn sindrom[1] ili pritisak roditelja, želja za novcem ili sama činjenica da su prespavali sve druge prijemne?

Razlog kao takav je nebitan zbog kvantuma i modificiranog principa karmičke uravnoteženosti (za sve one silne ljude koji će upisati lagani faks i dobro zarađivati mora postojati jednak broj budala koje će upisati težak faks i ako ga završe biti vježbenici) koji nam govore da će u slučaju iskorjenjivanja jednog od razloga sam Princip sigurnosti na kvantnoj razini dovesti do takve rezonancije kvanta karmičke uravnoteženost da će istovremeno neodijeljeni razlog neutralne vrijednosti kolapsirati u valnu matricu iste one frekvencije kao i upravo iskorijenjeni razlog te dovesti do ponovnog upisa jednakog broja idiota na faks.[2]

Puno su zanimljivije posljedice. Razvitak srčanih oboljenja, gubitak sposobnosti za normalnu socijalnu interakciju, izvitoperena percepcija vrijednosti, perverzan sustav vrijednosti, internalizacija pogrešnih etičkih normi te korištenje latinskih sentenci ili u šalama[3] ili kao argument u debati koje drugi sugovornik nije niti svjestan.[4]

Znanost je bezuspješno stoljećima tražila lijek za ove boljke, ali nažalost, pet godina intenzivne indoktrinacije predstavljaju nesavladivu zapreku i za najsposobnijeg psihijatra. Naš junak, Brucoš još je relativno normalna mladić vedrog duha i razmjerno zdravih pogleda na svijet. Potpuni kolaps njegovog duha je neminovan i rapidan. Kada se jednom za 25 godina osvrne na svoju mladost, polako podižući glavu od čaše nekog konjaka ili viskija tužno će uzdahnuti kako su mu to bile najbolje godine života koje ne bi ponovno proživio ni za 100 milijardi jedinica kredita.

1.2.         Upoznavanje sa satnicom i rasporedom kolegija PFZg-a po godinama

Nužno je objasniti čitatelju strahovite promjene koje su se dogodile od 1766.g. do 2766.g. u broju i vrsti kolegija koji se predaju na PFZG-u. Kada je fakultet osnovan divote poput androida, simulanata i kiborga nisu bile u tolikoj mjeri uključene u program rada.

Ipak, tisuću godina kasnije stvari su se stubokom promijenile.

1.2.1.   Kraće opaske o društvenim zbivanjima kao uzrocima promjena i u satnici PFZg-a

Kada je Norbert Wiener došao do ideje kibernetike, a Alan Turing zasrao stvar sa konceptom ultimativne umjetne inteligencije PFZg  je poučavao studente po nekim čudnim zakonima koji su imali svoje početke u još čudnijim zakonima najčudnijih kratica poput OGZ i CC.

Kasnije su ideje Alana i Norberta ulovile plodno tlo (zapravo kada je Kilby neuspješno zavario komad silicija tu su se počeli nazirati problemi) i to je sve izmaklo kontroli te se pravo koje je imalo konstantnih problema u uređivanju odnosa među ljudima dobilo posla sa još barem 15 oblika kakve takve inteligencije.

Računalo koje je prvo zavaralo Turingovog testera više se nije razlikovalo od recimo, prosječnog saborskog zastupnika[5]  te je svima postalo jasno, ma koliko mrsko da više ne govorimo o stvarima već o novom pojmu – simulantima.

A čim je prvo računalo počelo simulirati osjećaje ili originalne ideje[6], sjećanja i melankoliju iz tehno džungle glave su podigli borci za prava drugih svjesnih bića. Kao i kod svega što je iole novo nastale su mnogobrojne diskusije i debilne rasprave, ali javnost se senzibilirala u tolikoj mjeri da su androidi višeg stupnja postali nosioci nekih prava.

Tako se dogodilo da je pravo moralo prilagoditi svoja shvaćanja u svim granama prava od kaznenog do obiteljskog preko građanskog ili procesnog.

Može li se simulant kupiti?

Ima li pravo na zaštitu od zlostavljanja?

Može li se kandidirati za studentskog predstavnika?[7]

Kada je Lem 1957. došao do ideje da se u računalo prebaci sjećanje, osobnost pojedinca nije ni sanjao što će se dogoditi stoljećima kasnije na TMT 14. Neki zaludjeli asistent ili znanstveni novak koji nije imao djevojku ili socijalni život noći je provodio uz opskurne tekstove davno umrli futurologa poput Lema. Lem je bio lud, ali i dovoljno inteligentan da se dovine prebacivanju svijesti u stroj. Ideja je bila super jednostavna. I ekonomična. I u skladu s tradicijom, što je važnije.

Kao prvo, tko je pametniji od profesora?

Nitko...

Ili.......