Nedavno sam čitao Baudolina. Super knjiga, osim što je dosadna. Ali, kao i uvijek, pomni čitatelj može i u toj knjizi iščitati zanimljive događaja iz prošlosti. Makar je priča fikcija, sociološka i društvena opisana sredina je gotovo dokumentaristički prikazana. Dio knjige je zapravo posvećen studentskim zafrkavanjima i šalama, poput krivotvorenja relikvija i laganju najvišoj svjetovnoj vlasti. Baudolino i njegovi kolege, koji studiraju na sveučilištu u Parizu, za vrijeme Frederika I Barbarose, uživaju u čarima, od svjetovne i crkvene vlasti, slobodnog sveučilišta.

Znanost i sveučilište su bili relativno slobodni i u vrijeme ekskurzija na Goli otok, ali danas kada smo pred ulaskom u EU, Vlada pokušava nacionalizirati javna sveučilišta i stihijski dopustiti da se otvori niz privatnih obrazovnih institucija koja neće igrati po istim pravilima, a za veće novce.

Da odmah razriješimo dvije stvari. 

Kao prvo, ovaj gore kraći povijesni osvrt nije na nikoji način argument za sveučilišnu autonomiju. Samo mi je trebao uvod.

Kao drugo, očito je da sveučilište treba promjene i reforme, ali nije svaka reforma per se dobra reforma.

Privatno vs javno

Pogrešno je reći da je sve javno loše, a sve privatno dobro. Pogrešno je reći da je sve javno dobro, a privatno loše. To vrijedi i za visoko obrazovanje. U SAD-u su najbolja sveučilišta nedržavna, ali pogrešno je reći da na javna ide samo ološ i fukara.

Ipak, SAD je drug mentalitet, druga povijest visokog obrazovanja. Makedonija, Srbija, Crna gora i Bosna su nama puno bliže i puno bolje upozorenje što se događa kada se odluči sve prepustiti tržištu na kojem vlada i dalje tranzicijski mentalitet torbarenja i krađe.

Ako nekoga zanima niz privatnih fakulteta u Bosni (wiki/Spisak_univerziteta_u_Bosni_i_Hercegovini) ili Srbiji (studentski-info/Privatni-univerziteti-u-Srbiji) slobodno pogledajte. Osobno preferiram Megatrend iz Srbije zbog himne:

(Link provided by BaF)

Naravno, samo zato što su iz Srbije i imaju himnu ne znači da su loši, ili da netko tko završi neće biti uspješna jedinka u društvu i pridonositi u najboljem smislu te riječi cjelokupnoj zajednici, ali ne moramo ići u velike apstrakcije. Koliko ozbiljno shvaćate VERN ili Medijsko sveučilište u vlasništvu grupacije EPH čija perjanica Jutarnji najglasnije agitira za zakone,a Ivana Brkić Kalogjera glumi portparola ministra Fuchsa (H-alter: Novinska ikebana Ministra Fuchsa).

Sa školarinama koje su višestruko više od najskuplje školarine na državnom sveučilištu ili fakultetu, VERN stvara top managere koji se zapošljavaju u vlastitim firmama ili dobivaju prestižne titule prvostupnika te glume po reklamama.

Naravno, da Sveučilište i sastavnice boluju od istih boljki kao i društvo. Ergo korupcija, nepotizam, tezgarenje, muljanje i nedostatak wc papira. 

Kako bi se riješio taj problem, javnost je agitirana u smjeru da se Sveučilištu ukine autonomija. Jer to je najbolje rješenje. Jednako kao što je dobra ideja da se nekoga izliječi od gripe tako da ga umlatimo lopatom po glavi i ponosno ustvrdimo kako pacijent više nema temperaturu i opću slabost. Ili ako želite pravničku paralelu – problem krađe riješimo tako da svima odsiječemo ruke. Država bez kriminala.

Problem korupcije, prodavanja ispita, nepotizma i netransparentnosti financiranja se treba rještiti kao i u drugim segmentima društva – redovnim putem. Inspekcija, državno odvjetništvo, policija, revizija. Ako netko sada za monitorom ustvrdi kako su oni svi u dealu i kako istraga neće ništa pokazati, e, pa onda nije problem u Sveučilištu kao takvom, već i u društvu kada se nije sposobno othrvati problemima. Općenito govoreći, vlast u Hrvatskoj, ne samo ova, već svaka od 1991. kada se suoči s pojavom koju treba kontrolirati, diže ruke i okreće se represiji. Od zabrane rada nedjeljom jer se krše radnička prava, pa do drakonskih kazni za pola grama marihuane (koja je loša za vas, m'key), svaki problem se rješava zabranom.

Naravno, ideja da je državna kontrola nad sveučilištem panacea za sve probleme je divna zabluda, kao i srednjovjekovna ideja da postoji zemlja istinskih kršćana u kojoj vlada Prester Ivan. Država i apart kojim se ista služi je jednako trom i podložan boljkama kao i Sveučilište. Želite li paralelu sa gripom? Riješimo problem svinjske gripe tako što ćemo virus probati ubiti virusom pričje gripe. Ili biste pravničku? Riješit ćemo problem svih krađa tako što ćemo svima sve ukrasti pa nitko neće imati ništa.

Danas sam vodio razgovor s kolegom i tema je bila kvaliteta naobrazbe koju (ne)dobivamo. Uostalom, mislim da se svi slažemo s činjenicom da loš prosjek nije znak lošeg pravnika u budućnosti. Pruža li naš fakultet nama dobro obrazovanje? Pruža li naše sveučilište dobro obrazovanje? Naravno da ne igramo u istom rangu kao i Pariz, Cambridge ili Harvard, ali mislim da je izvjesno kako i da se sutra pojavi 100 novi privatnih fakulteta, da će „stari“ fakulteti i dalje biti „jači“ od njih. Nemojte me krivo shvatiti, kao što mnogi, siguran sam, hoće. Ne znam postoji li i među najzagriženijim strukturama uprave ovog ili onog fakulteta neki atavizam iz prošlosti koji se protivi privatnim sveučilištima. Većina akademske zajednice je za privatizaciju, ali koja je planska i sa predvidivim posljedicama i unaprijed postavljenim pravilima igre.

Ali ako sutra otvorimo Privatni pravni fakultet Justinijan koji ima školarinu 26 000 kuna i nema renome, na koji način takav fakultet može uspjeti? Ako ima lakše, da recimo to tako, kriterije od uobičajenog. Recimo da se diploma dobiva uplatnicom. I sad svi mi koji smo potrošili tri mjeseca za GPP kod Alana gledamo nekog sa privatnog fakulteta koji je za GPP potrošio tri dana i skriptu od 25 stranica. Ako mislite da pretjerujem prisjetite se VERNA s početka ovog milenija za koji je vrijedilo pravilo da je program lakši od srednjoškolskog. I ne, nisam eufemističan, ne potcjenjujem već citiram polaznicu istog, koja je VERN uspješno završila, a povijest u četvrtom srednje nije do drugog popravnog roka.

I što ako sutra rektor, koji je vladin povjerenik na kraju dana, kaže da će se na pravo upisati 200 ljudi? Gdje će ostatak? Na privatna Sveučilišta, pa makar i sa kreditom. Pravo danas upisuje 800 brucoša, a postoji stalni pritisak da ih se upiše manje. A uostalom, ako država plaća, onda joj je u interesu da plaća što manje. Postojali bi novi, vrli fakulteti za one za koje nema mjesta. Kvaliteta bi bila upitna, ali srećom, u našem društvu je bitna diploma, a ne znanje.

Zašto se uopće akademska zajednica buni?

Odgovor na ovo pitanje zahtjeva jednu digresiju ontološkog tipa. Tko se zapravo buni? Što i tko je akademska zajednica? Okrenimo se statut Sveučilišta. 

Članovi akademske zajednice, akademske slobode 

Članak 6. 

(1) Članovi sveučilišne akademske zajednice su svi nastavnici, znanstvenici, suradnici, studenti i drugi sudionici u procesu visokog obrazovanja, znanstvenog i umjetničkog istraživanja, umjetničkog stvaralaštva te stručnog rada.

(2) Uzajamnost i partnerstvo svih pripadnika akademske zajednice temeljno je načelo po kojem djeluje Sveučilište. 

(3) Akademska sloboda na Sveučilištu je sloboda svakog člana u znanstvenom i umjetničkom istraživanju i stvaralaštvu, poučavanju, međusobnoj suradnji i udruživanju. Sveučilište poštuje ustavno načelo o nedopustivosti diskriminacije (zbog rase, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovine, rođenja, društvenog položaja, invalidnosti, seksualne orijentacije i dobi i drugo.)

(4) Članovi sveučilišne akademske zajednice dužni su navesti kad javno nastupaju u ime Sveučilišta. 

(5) Članovi sveučilišne akademske zajednice dužni su unutar Sveučilišta djelovati politički neutralno bez isticanja osobnih političkih stavova. 

 Fuck, aperentli su i studenti članovi akademske zajednice. Da se razumijemo, dualizam stavova studenti-profesor postoji otkad je prvi puta profesoru palo napamet da neki student ne zna za dva (nemoguće ako mene pitate), ali svi smo na kraju dana pripadnici iste zajednice. Kao i u svakoj drugoj zajednici disenzus mišljenja je normalan, možda čak i poželjan. I među profesorima postoji nejednakost u mišljenju o novim zakonima, a među studentima situacija je malo drugačija. Nije ih briga.

Očekivan stav. Ideja da smo dio akademske zajednice trenutno za mnoge živi samo na papiru, ali studenti jesu dio akademske zajednice, možda čak i najpropulzivniji i najbitniji dio. Možda je baš u ovom slučaju bitno da studenti prava pokušaju pročitati zakone i pokušaju shvatiti što bi oni značili ne kratkoročno već dugoročno.

Upravo te dugoročne posljedice su ono što je negativno u zakonu. Zakon načelno počiva na dobrim idejama. Besplatne školarine! Wuhuuuuu! Kontroliranje trošenje novca! Wuhuuuuuu! Otvaranje novih učilišta! Wuhuuuuuuuu! Nažalost, problem je u modalitetu izvedbe.

Besplatne školarine koje dolaze iz fiska su besplatne dok ima novaca i političke volje. Budimo realni, kada ministar/ministrica financija pogleda bilancu proračuna koji je unaprijed veza preko 80% i vidi da se izdvaja par stotina milijuna kuna za školarine studenata, a s druge strane treba opet obojiti tunele, što točno jamči da će školarine i te godine biti plaćene? Sjećate li se problema sa plaćenom četvrtom/petom godinom? Sve je išlo glatko do trenutka kada je netko treba dati kunu.

Postoje ljudi koji bi dali 25 000 kuna da mogu studirati na dobro uređenom fakultetu gdje se profesori trude prenijeti znanje, gdje postoji osjećaj da je student tamo osoba koju se nešto podučava. Uopće ne sumnjam da bi do toga došlo čim bi se otvorilo prvi privatni pravni fakultet. I to je super. Stvarno je. Ali do otvaranja tog prvog privatnog pravnog fakulteta možemo doći na dva načina – nekontrolirano i kontrolirano.

U kojem segmentu ovu zakoni reguliraju novo tržište koje nije pod državnom paskom, osim one redovne, za koju je zaključeno da ne može dobro obavljati svoj posao jer je financiranje sveučilišta trenutno netransparentno?

Postoji dobra mogućnost da bih ja prvi podigao kredit i rado davao trećinu svoje plaće mjesečno da mogu studirati na fakultetu gdje ispit ne čekam pet sati, gdje se zna kako ću se upisati i po kojem programu. Ali dao bih te novce kada bih bio siguran ili barem relativno uvjeren da bih s tom diplomom u roku od mjesec dana našao posao. A ne bih! Osim kod frenda ili tate, a tata mi nema odvjetnički ured, a frendove nemam jer sam neugodna osoba bez smisla za humor.

Jesu li reforme potrebne? Da, naravno, i to su potrebne prije tri godine. Od samog kurikuluma koji nas ne čini konkurentnim na domaćem, a bogme ni na stranom tržištu, pa do reformi samih odnosa unutar akademske zajednice. Treba radikalno izmijeniti profesorsku percepciju studenata i obrnuto. Možda onda predstavnici ne bi bili fikusi u Vijećnici, već realan zastupnik jednog važnog segmenta akademskog života – studentskog mišljenja. Možda bi onda studenti koji sjede po odborima sjedili tamo kao predstavnici korpusa studenata čije bi se mišljenje uvažavalo, jer dobar dio akademskog procesa (sic) je ipak usmjeren na studente.

Čitajući komentare prošlog članak vidio sam kako su neki ustvrdili da smo apologeti profesora. Iskreno, položaj i sudbina profesora me se tiče i brine me koliko i njih brine položaj mene i svakog drugog studenta. Ovdje se radi o meni i mojoj diplomi. Možda sam prokleto loš student, ali ne znači da sam kreten kojem i Fuchs i uprava fakulteta mogu prodavati priče.

Koliko sam za reformu, toliko sam protiv ove reforme jer me dugoročno ugrožava. Da sada krenemo nabrajati što nas sve smeta, mi studenti ne bi stali do dugo u noć s idejama za reformu obrazovanja. Bilo bi stvarno super kada bi studenti aktivno sudjelovali u reformi visokog obrazovanja, kada bi studenti sutra mogli dati konstruktivnu kritiku ovog zakona.

Uopće ne sumnjam da će dio studenata biti za zakone i reformu. I naravno, to je njihovo pravo. Možda je ova reforma dobra. Ali, kako god bilo jedna činjenica je neporeciva. Ako je progovor dijela akademske zajednice (profesora) točan da su zakoni doneseni bez aktivnog dijaloga obje strane, onda je sto puta točnije da su zakoni doneseni bez ikakve primisli da bi se dijalog vodio i sa studentima. 

To je trenutno naša pozicija, 60 000 ljudi koji gledaju kako jedna desetina tog broja odlučuje o njihovoj sudbini, a pri tome ih smatraju djecom i ne pitaju ni a ni b. Inače, za deset godina neki od nas će ljude slati u zatvor, određivati tko će im odgajati dijete ili će im prodati kuću na javnoj dražbi. 

Prije 40 godina studenti su sjedili po zatvorima zbog svog nepokolebljivog radikalnog avangardnog stava, a danas sjede u Kavkazu.

Slično, ali ne i isto...