Hell's angel nam šalje svoj članak o temi kojom se već bavila, a njezino viđenje stvari nakon predavanja na ovu temu održanog na Pravnom fakultetu u Zagrebu, pročitajte u sljedećim redcima.

Dana 19.2.2010. održano je predavanje suca Europskog suda za ljudska prava Boštjana Zupančića, koji je i profesor na Pravnom fakultetu i bivši sudac Ustavnog suda Republike Slovenije. Okupili smo se u u velikom broju od 15-ak studenata, postdiplomaca, demonstratora i asistenata sa katedri za kazneno i kazneno procesno pravo (koliko sam vidjela, nažalost ne i sa Katedre za upravno pravo koja predaje prekršajno pravo). 

Osnovna tema predavanja bila je presumpcija nevinosti i načelo ne bis in idem, i to povodom presude ECHR u slučaju Maresti (presuda na hrvatskom jeziku dostupna na http://sljeme.usud.hr/usud/prakES.nsf/Praksa/87FBF5009E7EBC4EC1257370002...), još jednom sporu kojeg je RH izgubila pred tim sudom.

Najjednostavnije rečeno, presuda se primarno bavi problemom poštivanja načela ne bis in idem. To načelo poprilično je jasno - ne može se dvaput suditi o istoj stvari. Ipak, kako to provesti u praksi kada je po činjeničnom stanju moguće pokrenuti za isti događaj dva različita postupka pred različitim institucijama? Ono što je dodatni problem je ako je rezultat tih dvaju postupaka zapravo isti - zatvorska kazna.

Prvo pitanje kod određivanja radi li se u konkretnom slučaju o ne bis in idem je odrediti kako se zapravo određuje "idem". U tom kontekstu ECHR se u presudi poziva na svoju presudu u slučaju Zolotukhin vs Russia i zaključuje da se  zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo 'djelo' ukoliko ono proizlazi iz istih činjenica ili činjenica koje su u biti iste te da se Sud u svome ispitivanju treba stoga usredotočiti na one činjenice koje predstavljaju skup konkretnih činjeničnih okolnosti koje uključuju istoga okrivljenika i koje su nerazdvojno povezane u vremenu i prostoru, a čije postojanje treba dokazati kako bi se osigurala osuđujuća presuda ili pokrenuo kazneni postupak.

Drugo pitanje je radi li se o "bis", tj. radi li se o tome da je osobi zaista dvaput suđeno.

U slučaju Maresti radi se o dupliranju prekršajnog i kaznenog postupka. Prekršajni zakon rješava samo jednu moguću varijantu - situaciju u kojoj prekršajni postupak kronološki dolazi nakon kaznenog postupka (članak 10. PZ: Protiv počinitelja prekršaja koji je već u kaznenom postupku pravomoćno proglašen krivim za kazneno djelo koje obuhvaća i obilježja počinjenog prekršaja ne može se pokrenuti prekršajni postupak za taj prekršaj, a ako je postupak pokrenut ili je u tijeku, ne može se nastaviti i dovršiti.), a tu ovom slučaju ne može doći do primjene jer je prekršajni postupak dovršen prije kaznenog.

Ako uzmemo u obzir članak 1. PZ (Prekršajem se povređuje javni poredak, društvena disciplina ili druge društvene vrijednosti koje nisu zaštićene Kaznenim zakonom i drugim zakonima u kojima su propisana kaznena djela.), moguće je zastupati tezu da je provođenje prekršajnog postupka zapravo supsidijarno u odnosu na kazneni postupak. Ipak, takvo moje tumačenje može se pobijati člankom 63. st. 2. KZ (Kazna zatvora, novčana kazna ili globa za prekršaj uračunava se u kaznu za kazneno djelo ako opis tog djela odgovara prekršaju zbog kojeg je izrečena kazna.) koji implicitno predviđa mogućnost da se kazneni postupak vodi za isto djelo za koje je vođen prekršajni postupak u kojem je izrečena kazna.

Tim više, nakon ovog slučaja jasno je da je potrebno mijenjati dosadašnji pristup odnosu kaznenog i prekršajnog postupka. Treba odrediti za koja će se ponašanja provoditi koji postupak i po kojim kriterijima će se o tome odlučivati. Takav problem osobito nastaje kod ponašanja sankcioniranih i kaznenim i prekršajnopravnim normama, kao primjerice kod nasilničkog ponašanja u obitelji. 

U svakom slučaju, posljedice ove presude već su se odrazile na presude. Tako je već u prosincu došlo do pozivanja na slučaj Maresti u kaznenom postupku zbog preprodaje droge u kojem je jedan od pet optuženih oslobođen optužbi upravo jer je za isto djelo već osuđen u prekršajnom postupku (http://www.glasistre.hr/istra/vijest/148514). Smatram da je na ovom slučaju jasno koliko je štetno održavanje ovakvog zakonskog uređenja i prakse. 

Naravno, ne dolazi pri ovom problemu samo do povrede prava osuđenika (pogotovo jer će ionako morati odslužiti kaznu, uz uračunavanje) koji prolazi kroz dva postupka, nego osobito dolazi do povrede prava okrivljenika koji je oslobođen jer mu to ne daje garanciju da se protiv njega neće provesti i drugi postupak.

Ipak, postoji i još jedan problem, a to je pitanje efikasnosti i ekonomičnosti sustava pravne zaštite. Ovakvim pristupom za isti događaj se pravni sustav dvostruko opterećuje - jednom za prekršajni postupak sa svim njegovim pravnim lijekovima i drugi put za kazneni postupak sa svim njegovim pravnim lijekovima. Nemoguće je doći do podatka koliko je takvih "dvostrukih" presuda već doneseno, ali je jasno da se time nanosi šteta sustavu. 

Ipak, predavanje se nije previše bavilo hrvatskim zakonskim uređenjem niti kriterijima koje je postavio ECHR, nego nekim teoretskim postavkama kojima se može braniti ili opovrgavati pravo na takav "dvostruki" progon. Jedna od teorija je Ungerova teorija antinomije teorije i činjenica (koja je, koliko se meni čini, zapravo nešto modificirana teorija o pravnim antinomijama) koja se bavi problemom do kojeg dolazi kada teorija i činjenice vode do različitih, međusobno proturječnih rezultata. Prema profesoru Zupančiću, druga teorija koja se može primijeniti na ovaj pravni problem je Kantova teorija percepcije i apercepcije koja obrazlaže kako je moglo doći do toga da se isti činjenični sklop procesuira u dva različita postupka. Isti činjenični sklop je potpao pod definiciju iz Kaznenog odnosno Prekršajnog zakona jer je onaj koji ga je razmatrao imao na umu različite aspekte istog ponašanja.

Ipak, ono što je po meni najuvjerljivije je teleološko objašnjenje koje na neki način brani nastalu situaciju zagovarajući da norme prekršajnog i kaznenog prava imaju različitu svrhu i da je stoga moguća primjena i Kaznenog zakona i Prekršajnog zakona na istu situaciju, ali s različitim ciljem. Dok je u kaznenom postupku o cilj zaštita tjelesnog integriteta žrtve i kažnjavanje počinitelja zbog narušavanja te zaštićene vrijednosti, u prekršajnom postupku cilj je bio zaštita javnog reda i mira, dakle društvene vrijednosti koja zapravo nije izravno zaštićena Kaznenim zakonom. Promatrajući slučaj na taj način, nejasno je da li bi odluka ECHR bila drugačija da je drugačija bila presuda Prekršajnog suda (koja se jednako bavi narušavanje javnog reda i mira i nanošenjem tjelesnih ozljeda) ili da je drugačija bila kazna (primjerice novčana, a ne zatvorska) jer je to jedan od kriterija koje je Sud uzeo u obzir kada je dolazio do zaključka da je sankcija izrečena u prekršajnom postupku zapravo kaznena sankcija. 

U svakom slučaju, jedno je još fascinantnije. Sam profesor Krapac potvrdio je na predavanju da je zapravo nevjerojatno kako je takav sustav kod nas desetljećima prisutan i kako to zapravo nikad nitko nije dovodio u pitanje. Prekršajne i kaznene norme promatraju se odvojeno i doživljavaju na različit način, kao da među njima ne postoji nikakva povezanost. Ipak, sada dolazi do preispitivanja takvog uvjerenja i zakonskog uređenja koje iz njega proizlazi.

Možda bi ova situacija svima nama trebala poslužiti kao alarm da opaske stranaca koji dolaze u Hrvatsku o našoj nekritičnosti i pasivnosti zaista jesu točne. Previše smo zatvoreni kritiziranju i preispitivanju, pa se i na fakultetu kojeg smo upisali da bi jednog dana pobijali presude i rješenja više cijeni poznavanje propisa nego kritičko promišljanje. Generalno, ova situacija može se tumačiti kao upozorenje koliko je štetno kada se poznavanje definicije smatra većom kvalitetom nego postavljanje dobrog pitanja. Zapravo, postavlja li više uopće itko pitanja?