"Najbolje da odmah zaključimo kako je spomenuti sustav u krizi, pa svi možemo ranije doma", glasila je uvodna rečenica predavača mr.sc. Srđana Šimca na tribini posvećenoj krizi rješavanja sporova održanoj 18.06.

Sa sadašnjim načinom rješavanja sporova i općenito pravosuđem svi su nezadovoljni, uključivši i pravnike čiji je to svakodnevni posao. Postoji kriza pravosudnog sustava u pogledu sporosti zaštite i nemogućnosti efikasnog odgovaranja na izazove, zatim u pogledu kvalitete same zaštite, a taj koktel je zaslužan za pad ugleda pravničke profesije.

Želja predavača bila je uočiti neke nedostatke koje svi znaju i s kojima se svakodnevno suočavaju te vidjeti može li se nešto promijeniti. Osim toga, svjesni smo negativne percepcije pravnika, prvenstveno sudaca i odvjetnika, pred čime svi zatvaraju oči.
Što je u sustavu loše, je li i kako je to moguće popraviti, te što se može napraviti da se izmijeni percepcija i da se zasluži ugled koji pravnicima pripada?
 

Kao uvod, citiran je članak prof.Uzelca o reformi mediteranskog građanskog postupka. Kod nas dominira relativno odsustvo svakog interesa da se zadovolje stvarne potrebe korisnika sudskog postupka, naglašena je orijentacija prema prošlosti i želja da se sačuva status quo, te velika opozicija bilo kakvoj reformi.

(Cjeloviti članak možete pročitat na: Reforming Mediterranean Civil Procedure)
Dakle, postoji velika razlika između pravničke percepcije profesije i percepcije javnosti o onome što rade pravnici. Osim toga, sustav je izložen čitavom nizu reformi, a sve te reforme nisu pridonijele nikakvim konkretnim rezultatima.

Zadržimo se na percepciji stranaka o sustavu. Iz njihove pozicije, radi se o skupom, predugom i previše formalnom postupku koji izaziva frustraciju pri svakom odlasku na sud, a pogotovo rezultatima. Oni koji su se našli u poziciji stranaka na sudu znaju da je dobiti pravo na riječ gotovo nemoguće. Sustav je osnovan na zakonskim definicijama koje su neprikladne za sve posebne slučajeve koji se vode. Činjenice i dokazi se doziraju u obliku koji koristi položaju, a odluke suci donose na temelju vjerojatnosti, a ne na temelju izvjesnosti. Naime, ako stranke doziraju činjenice, nemoguće je utvrditi istinu, a ne može se odbiti suditi zbog nedostatka dokaza. Odluka se mora donijeti na temelju iznesenog, a takva naposljetku nikome ne odgovara.
Presude se pišu na nerazumljivom jeziku. Šimac je prepričao anegdotu iz osobnog života - kada je pokušao supruzi prikazat čime se bavi, dao joj je  presudu za koju je vjerovao da je najbolje napisana, a dobio je odgovor “Ja ti ovo ništa ne razumijem“.
Dakle, za presudu gdje je dao sve od sebe da bude izvrsna, rezultat je da je nitko ne razumije, odvjetnici je ne čitaju osim ako se ne planiraju žalit na istu.
“U principu, mi radimo samo za suce viših sudova koji jedini čitaju naše presude u žalbenom postupku“, rezignirano je ustvrdio Šimac.

Iz tih razloga se treba okrenuti alternativnim metodama rješavanja sporova – mirenjem, nagodbama, pregovaranjem - koji su jedini pravi reformatorski pristup.

Da bi netko dobio parnicu, neprijatelja čini još većim neprijateljem, prikazuje ga još gorim, a sebe žrtvom. Izbjegava se vlastita odgovornost, sudionici postupka se cijelo vrijeme referiraju na prošlost i isključivo su orijentirani na dokazivanje tko je u pravu, a tko nije. Ovaj sustav je usmjeren na pogrešku, a ne na odnos koji dovodi do pogreške.
Sudski postupak nije nije zamišljen kao otvaranje dijaloga i komunikacije; stranke se ukopavaju u pravne pozicije, napada se osoba, a ne problem i svi su usmjereni na pobjedu u sporu, a ne rješavanje samog spora.

U takvom okruženju, svi su opterećeni poslom. Suci su suočeni s ogromnim brojem predmeta i pritiskom da se dostigne norma. Ta norma se postiže, ali predmeti su sve brojniji. Uz to, hiperprodukcija pravnih propisa je enormna. Zahtjevi EU su taj problem još naglasili, premda nitko nije zadovoljan s njihovom primjenom ni s kvalitetom.

Koliko god dobro radili, suočavaju se s malim stupnjem zadovoljstva stranaka, odvjetnika i svih sudionika postupka. Kad se malo pomnije razmotri problem pretrpanosti hrvatskih sudova, dolazi se do zaključka da nisu samo suci krivi za takvo stanje. Danas imamo bolje uvjete za rad nego ikada ranije, veći broj sudaca, pravnika, obrazovanje samih stranaka, a problemi su ostali isti – enormna količina neriješenih predmeta.
Što god mislili o sucima, oni ne mogu riješiti sve probleme društva bez aktivnog uključivanja ostalih aktera.
Zaključak je da je sudačka profesija najšutljivija – najviše je napadana, a najšutljivija u obrani.

Odvjetnici su opterećeni uspjehom stranaka u sporu, ali i svojim vlastitim jer uspjeh nosi više posla. Stranke često ne žele čuti da neki problem nije rješiv, žele čuti pravilnost svog subjektivnog stava. Ako od odvjetnika čuju da neće dobro proći na sudu, jednostavno ga zamjene. Stoga se odvjetnici stalno moraju opredjeljivati za svoju stranku, koliko god bili svjesni da ona nije u pravu.To stvara sukob interesa između stranke i odvjetnika.

Korporativni pravnici u pravilu nemaju snažan položaj u trgovačkim društvima. Uvijek imaju probleme u odnosu na upravu i kontaktiranje članova uprave, imaju mali utjecaj na donošenje odluke, a veliku odgovornost na posljedice tih odluka. Na taj način se njihova uloga potcjenjuje - prije donošenja odluke njih se ništa ne pita, a kada nastanu problemi često ispadaju glavni krivci.
Rezultat navedenog je opće nezadovoljstvo svih sudionika spora. Na takvo stanje upozorava i poplava self-made priručnika.
Obratite pozornost na naslove američkih hitova među pravnicima: Novi odvjetnik, Bježeći i trčeći iz prava – zašto pravnici napuštaju profesiju, Izgubljeni pravnik – kako su pravnici izgubili svoj put i zadnji hit Kraj odvjetnika.

Te knjige nisu usmjerene na tvrdnju da pravnička profesija umire nego da način na koji se sada radi ne zadovoljava potrebe društva.
 

U jednoj od spomenutih knjiga navodi se podatak da u Americi u čak 60% parnica jedna stranka nije zastupana s odvjetnikom zbog skupoće, što stvara povećani angažman sudaca kada takve stranke sudjeluju u sporu. No, to povećava i angažman stranaka da same pokušaju riješe spor što prije.

Primjerice, u Hrvatskoj, zemlji s 4,5 milijuna stanovnika, postoji 900 000 neriješenih sporova. Za usporedbu, u Finskoj s 5,2 milijuna stanovnika, broj  neriješenih sporova je - 130 000.
Radi se o sustavu gdje se najveći dio posla obavlja prije suda, a najveći broj predmeta se završava nagodbom. Kod nas se 3% sporova se riješi nagodbom, što je zanemariva brojka.
Osim shvaćanja sudstva kao superiornog, radi se i o navici ljudi da odlaze na sud kao da je to jedini način na koji mogu ostvariti svoja prava. Ovakvo shvaćanje pati od temeljnih nedostataka, prije svega jer sud nije rješenje za svaki problema, a ni kategorije vrijeme/troškovi nisu nevažne. Svakoj parnici prethodi neka vrsta konflikta koji se često može riješiti drugačijim putem.

Stoga i dalje imamo paradoksalnu situaciju da su svi nezadovoljni sustavom, ali svi i dalje odlaze na sudove riješit spor. Stranke svoje probleme ''predaju odvjetnicima'' gdje prebacujući spor oko svojih prava prebacuju i odgovornost na odvjetnike i suce kojima prepuštaju rješavanje svojih probleme bez obzira što su sami najbolje upućeni u njih.

Jedna stvarna zgoda iz sudnice ukazuje na taj problem. Radilo se o brakorazvodnoj parnici i postavilo se pitanje skrbništva nad djetetom. Supružnici se nikako nisu mogli dogovoriti što će sa svojim djetetom kojega jako vole, na što ih je sudac pitao zašto traže odgovor od osobe koju boli briga za njihovo dijete. http://www.youtube.com/watch?v=M9O5jMUIKc4

Boljeg sustava nema dok stranke same ne odluče riješiti vlastite sporove, preuzeti odgovornost za svoje odluke i naći najbolje rješenje koje im odgovara.
U sudnicama se prečesto vode bitke oko dokazivanja i pravdanja, kopa se po prošlosti, a ljudi zaboravljaju da parnični postupak nije uvijek sredstvo rješavanja povrijeđenih odnosa. Zadaća je riješiti spor, a ne slučaj, pokušati sačuvati odnos, a ne trajno ga poremetiti.

Treba priznati da je sustav u krizi i da se javlja snažna potreba za pozitivnom transformacijom i poboljšanjem postojećeg sustava.

Nakon uvida u probleme društva koji je na trenutke podsjećao na Hruščovljevu kritiku otuđenosti čovjeka u trulom kapitalizmu, krenulo se na moguća rješenja.
Zbog svih navedenih izazova i problema, javlja se potreba za alternativnim načinima rješavanja sporova, gdje alternativno znači drugačije.
Za mirenje se inače kaže justice with the human face, a to već govori mnogo o naravi te alternative. Pomoć treće neutralne osobe u pregovaranju često je sjajna zamjena za dugotrajno i skupo sudovanje, a medijatorova zadaća je, prije svega, držati stranke na okupu i razgovarati bez obzira na emocije koje gaje jedna naspram druge.
Stranke imaju potpunu kontrolu nad slučajem i u svakom trenutku mogu prekinuti mirenje ako to žele. Ako do mirenja dođe učinjen je korak u smjeru smanjivanja mogućnosti sukobljavanja jer je ponekad kroz samu uspostavu komunikacije pola problema riješeno.

Što se može poboljšati? Krenimo od sudaca. Može li ne dirajući njihov formalan položaj krutost ublažiti dajući priliku stranci da izrazi svoje mišljenje i emocije. Takvo pokazivanje određenog razumijevanje za probleme će možda produljiti ročište, ali dati veće rezultate u obliku stranke spremnije za suradnju. Primjerice, u Kanadi postoji predmet Conduction in court room gdje se uči razgovarati sa strankama.
Šimac je prepričao neke slučajeve iz prakse. Zna se dogoditi da stranke u 4 godine imaju svega nekoliko ročišta od kojih niti jedno ne traje duže od pet minuta.
Također je spomenuo primjer dvoje vlasnika firme koji su željeli riješit spor što prije i nastaviti s poslom. Nakon 8 godina sporenja u drugostupanjskom postupku su krenuli na mirenje i priznali da nikada ranije nisu susreli niti razgovarali. Nakon par sati pregovaranja, sklopili su nagodbu.

Što mogu učiniti odvjetnici? Usmjeriti stranke da prestanu prebacivati krivnju već pokušaju riješiti svoj spor, uključiti ih u postupak i dati im priliku da nađu najoptimalnije rješenje.
Nužno je ne rješavat sporove na temelju trenutačnih formalnih pozicija nego stvarnih interesa stranaka.

Korporativni pravnici se trebaju izborit za aktivniju ulogu, preventirati spor i pokušati ga riješiti ranije. Kao prijedlog navedeno je uključivanje klauzule o pregovaranju u sve ugovore, mirenju, arbitraža, da se spor riješi prije nego predmet dođe na sud.

U raspravi koja je uslijedila čuli su se razni prijedlozi.
Odvjetnik iz Zagreba se javio s razmišljanjima o potrebi promjene propisa. Kao najveći problem je naveo ogroman priljev novih predmeta na sudove koje treba smanjiti putem prevencije. To bi se moglo umanjiti izmjenom legislative, prvenstveno ZPP-a, gdje bi se uvelo pregovore kao predfazu parničnog postupka, kao jedne relativne procesne pretpostavke na način da ona stranka koja se ne odazove snosi parnične troškove.

Spomenuto je kako sustav mora biti u krizi kada se na jednu odluku čeka po nekoliko godina, jer to više ne rješava stvari. U trgovačkom pravu koje karakterizira potreba za brzim i efikasnim odlukama, takav vremenski period lišava smisla svaku odluku.
Spomenut je još jedan paradoks – ponekad stranke koje uspiju u sporu nisu zadovoljne odlukom jer takva nije ispunila njihova očekivanja.

Na rečeno se nadovezao prof.Miličić tvrdeći da ne samo da je percepcija loša, nego je stvarna situacija loša, a mi se nalazimo u “moralnom i pravnom kupleraju“.

Opći zaključak je da se cijela pravna struka našla na lošem glasu, na što treba odgovoriti smislenom reformom davajući veći značaj pregovaranju, mirenju i ostalim alternativnim načinim rješavanja sporova.Potrebno je promijeniti shvaćanje suda kao jedinog mjesta gdje se sporovi mogu riješiti i potruditi se prevenirati svaki spor štiteći stvarne interese sudionika spora.

dorro