Poezija

[Maat]

elizabeth bishop - one art

The art of losing isn't hard to master;
so many things seem filled with the intent
to be lost that their loss is no disaster,

Lose something every day. Accept the fluster
of lost door keys, the hour badly spent.
The art of losing isn't hard to master.

Then practice losing farther, losing faster:
places, and names, and where it was you meant
to travel. None of these will bring disaster.

I lost my mother's watch. And look! my last, or
next-to-last, of three beloved houses went.
The art of losing isn't hard to master.

I lost two cities, lovely ones. And, vaster,
some realms I owned, two rivers, a continent.
I miss them, but it wasn't a disaster.

-- Even losing you (the joking voice, a gesture
I love) I shan't have lied. It's evident
the art of losing's not too hard to master
though it may look like (Write it!) a disaster.

[*tearsinheaven]

If by Rudyard Kipling (1895.)

If you can keep your head when all about you
Are losing theirs and blaming it on you;
If you can trust yourself when all men doubt you,
But make allowance for their doubting too;
If you can wait and not be tired by waiting,
Or, being lied about, don't deal in lies,
Or, being hated, don't give way to hating,
And yet don't look too good, nor talk too wise;

If you can dream - and not make dreams your master;
If you can think - and not make thoughts your aim;
If you can meet with triumph and disaster
And treat those two imposters just the same;
If you can bear to hear the truth you've spoken
Twisted by knaves to make a trap for fools,
Or watch the things you gave your life to broken,
And stoop and build 'em up with wornout tools;

If you can make one heap of all your winnings
And risk it on one turn of pitch-and-toss,
And lose, and start again at your beginnings
And never breath a word about your loss;
If you can force your heart and nerve and sinew
To serve your turn long after they are gone,
And so hold on when there is nothing in you
Except the Will which says to them: "Hold on";

If you can talk with crowds and keep your virtue,
Or walk with kings - nor lose the common touch;
If neither foes nor loving friends can hurt you;
If all men count with you, but none too much;
If you can fill the unforgiving minute
With sixty seconds' worth of distance run -
Yours is the Earth and everything that's in it,
And - which is more - you'll be a Man my son!

Odlična mi je ova.

[kresholino]

ANAKREONT - Pijuckajmo
Hajde, momče, nosi nama čašu veću da na dušak
Iskapim je. Deset nalij mjera vode, a pet vina!
Bez obijesti svake želim opet sad se proveselit.
Hajde, nemojmo mi više s krikom, vikom kao Skiti
Uz čašu se zabavljati, piti, nego pijuckajmo,
Krasne pjesme pripijevajmo!

meni najjača ova

[pupsy]

moja najdraža
SAMO JE SAN STVARNOST; Tin Ujević


Samo je san stvarnost
Tu nema ni jučer, ni danas, ni sutra...
Preostaje samo nada i očekivanje.

Zbivanja su u mašti, a misli su snovi o snovima.
Povijest je niz halucinacija, čovječanstvo živi u opsjenama,
a pogiba sa laži na usnama.

Kada umrem, htio bih da moje ime pripadne ne jednoj ulici ni nekoj zvijezdi, no radije jednoj lijepoj, velikoj, mirišljavoj ruži.
Za mnom da zaplaču Marije, ali samo lijepe...
i da se skupe esencije proliju u ljubavnu izgaranje nad lomačom tijela.
Da smrt moja ne došavši prerano ni prekasno bude motiv za dublju, svečanu muziku energije
koja pročišćuje. Jer patnja mora da je zaslužila jednu vječitu ljepotu.
I sve ove riječi jednom nasumce bačene u vjetar, da se vrate drugi put, s dubljim stalnijim zvukom i čišćim značenjem,
da se dogodi saznanje proljeća.

[pupsy]

SAMOTNA LJUBAV

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi,
Na baršunu crnom leži teška noć;
Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi—
Ljubavi daleka, kad ćeš, kad ćeš doć?
Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si,
Udaljenost ima smrti tužnu moć,
Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strasi—
Poginut ću noćas i za dragom poć.
— Ljubav nije sreća!—znaš li kad mi reče?—
— Ljubav, to je rana, i ta rana peče,
— Ljubav boli, boli, kao život boli,
— Teško, teško onom koji jako voli.—
Nisi pravo rekla. Ljubav bol je, plamen,
Ali muči samo kad sam sam — ko kamen.

A.G. Matoš

ovu obožavam: Obična pjesma

Sve je neobično ako te volim
Vrtuljak što se okreće
Igračke i djeca
Veče koje silazi i spava u mojoj duši

Znam... veče koje silazi, stepenice, vjetar,
Sve same obične stvari što se ne mogu ponoviti,
Jer smrt se ne ponavlja
Ni ti se ne ponavljaš u meni

Sve je neobično ako te volim
More skida i svlači
Svoje plašljivo tijelo,
Zatvorenih očiju i vlažno od poljubaca.

Ja više nisam isti, slušajuć' glas
Na nekoj samotnoj stanici
Dok me obilazi kiša
Mijenjam te u sebi

Samo ruže što tonu
Tjeskoba, obična pjesma, plač ponovo
Dok svoje teške vijeđe zaboravljaš u snu
Poput marame na licu koje bdije

Sve je neobično ako te volim,
Ako te volim
Zagledana u nebo
Ti postojiš kao svjetlo pregaženo u tmini.

(Z.Golob)

[pupsy]

Igračka vjetrova

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.

Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.

T. Ujević

ovo je zbilja sjajan topic, da barem ljudi češće postaju.

[zgmetropola]

Igračka vjetrova

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublažit neće gorki san.

Podaj se pjanom vjetru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije,
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.

T. Ujević

ovo je zbilja sjajan topic, da barem ljudi češće postaju.

Nevjerojatno, upravo mi je ova pjesma danas pala na pamet, pogotovo nakon što sam na Krematoriju uočio taj stih 'Za let si, dušo, stvorena'
Prekrasna pjesma.

[pupsy]

Nevjerojatno, upravo mi je ova pjesma danas pala na pamet, pogotovo nakon što sam na Krematoriju uočio taj stih 'Za let si, dušo, stvorena'
Prekrasna pjesma.

Slažem se Meni je Ujević definitivno vrh pjesništva, ali nažalost danas spada u kategoriju zanemarenih...

[Tkach]

Čisto malo da unesem radosti u ove tmurne jesenje dane

Aubade

I work all day, and get half-drunk at night.
Waking at four to soundless dark, I stare.
In time the curtain-edges will grow light.
Till then I see what's really always there:
Unresting death, a whole day nearer now,
Making all thought impossible but how
And where and when I shall myself die.
Arid interrogation: yet the dread
Of dying, and being dead,
Flashes afresh to hold and horrify.
The mind blanks at the glare. Not in remorse
- The good not done, the love not given, time
Torn off unused - nor wretchedly because
An only life can take so long to climb
Clear of its wrong beginnings, and may never;
But at the total emptiness for ever,
The sure extinction that we travel to
And shall be lost in always. Not to be here,
Not to be anywhere,
And soon; nothing more terrible, nothing more true.

This is a special way of being afraid
No trick dispels. Religion used to try,
That vast, moth-eaten musical brocade
Created to pretend we never die,
And specious stuff that says No rational being
Can fear a thing it will not feel, not seeing
That this is what we fear - no sight, no sound,
No touch or taste or smell, nothing to think with,
Nothing to love or link with,
The anasthetic from which none come round.

And so it stays just on the edge of vision,
A small, unfocused blur, a standing chill
That slows each impulse down to indecision.
Most things may never happen: this one will,
And realisation of it rages out
In furnace-fear when we are caught without
People or drink. Courage is no good:
It means not scaring others. Being brave
Lets no one off the grave.
Death is no different whined at than withstood.

Slowly light strengthens, and the room takes shape.
It stands plain as a wardrobe, what we know,
Have always known, know that we can't escape,
Yet can't accept. One side will have to go.
Meanwhile telephones crouch, getting ready to ring
In locked-up offices, and all the uncaring
Intricate rented world begins to rouse.
The sky is white as clay, with no sun.
Work has to be done.
Postmen like doctors go from house to house.

Philip Larkin

[apocalypse]

Barbara

Sjeti se Barbara
Cijelog tog dana pljuštalo je nad Brestom
Išla si razdragana
Rascvala ustreptala blistava
Po kiši
Sjeti se Barbara
Stalno je pljuštalo nad Brestom
I sreo sam te u ulici Sijam
Smiješila si se
I ja sam ti se nasmiješio
Sjeti se Barbara
A nisam te ni poznavao
A ni ti mene
Sjeti se
Sjeti se ipak tog dana
Ne zaboravi ga
Čovjek što je stajao pod strehom
Zovnuo te
Barbara
I poletjela si prema njemu kroz kišu
Rascvala ustreptala blistava
I bacila mu se u zagrljaj
Sjeti se toga Barbara
I ne zamjeri mi što ti govorim ti
Ja kažem ti svima koje volim
Čak i kada ih ne poznajem
Sjeti se Barbara
I ne zaboravi
Tu modru i radosnu kišu
Na tvom sretnom licu
Taj sretni grad
Tu kišu po moru
Po brodogradilištu
Po lađi za Usan
Ooo Barbara
Kakva budalaština je rat
Šta je sada s tobom
Pod ovom kišom od gvožda
Od vatre, od čelika, od krvi
I onaj što te stezao u zagrljaju
Strasno
Da li je mrtav nestao ili živ
Ooo Barbara
Stalno pljušti nad Brestom
Kao što je pljuštalo nekad
Ali to više nije isto i sve je sad uništeno
To je pogrebna kiša grozna
i očajna
To više nije ni pljusak
Od gvožđa čelika i krvi
To su sad samo oblaci
Što crkavaju ko štenad
Štenad što nestaje
Vodenim strujama duž Bresta
I odlazi da trune negdje daleko
Daleko strašno daleko od Bresta
Od kojeg sad nije ostalo ništa.

Jacques Prevert

[konzerva]

U Ilici osamdesete

Grlo sam izgubio od Frankopanske
do Trga Republike -
i jesam li što rekao?
Sve što sam rekao
zaglušio je tutanj tramvaja.

Promukao sam od Korza
do Gradske kavane -
i je li me tko čuo?
Sve je vjetar sfućkao niz Prašku,
sve je kiša smijesila po našku.

Do Draškovićeve sam već zaboravio
što sam htio reći. Sve se
iskrivilo u krivudavoj Ilici.
Mrak navire odnekud odozgo,
niz Mesničku, niz Dugu,

i redom gasi svjetla. Zatvara
trgovine, kakve su da su, kavane i kina.
Ljudi šutke žure: svak hoće da se spasi.
I koliko znamo iz ove perspektive
i grad se za gradom u Evropi gasi.

Antun Šoljan

[calcula]

Inače najviše volim Ujevića i Baudelairea, ali posebno mjesto u mome srcu ima J.P. Kamov zbog svoje prerane smrti i neizbrušenoga talenta, ako niste svakako pročitajte Psovku, Ištipana hartija mi nije nešto.... U zadnje vrijeme čitam Branka Miljkovića, bliska mi je pjesma Uzalud je budim...
**ne želi mi komp sada iskopirat neš*

[Malegria]

Nemoj likovati

Nemoj likovati, nemoj da se smiješ,
ja sad volim drugu, do tebe mi nije.

Ta i ti znaš sama, priznaj makar sebi,
niti tebe vidim, niti dođoh k tebi.

Samo prođoh mimo, pa sam usput htio
zirnuti kroz prozor, otvoren je bio.


S.Jesenjin


obožavam ga.