Literarni uratci forumaša

[georgee]

Primjetivši da na forumu ima dosta korisnika koji pišu, odlučih otvoriti ovu temu kao idealno mjesto da svoje radove objave. Poželjna je i proza i poezija svih žanrova - ne samo na hrvatskom, već i na drugim jezicima (po mogućnosti engleskom jer ga svi razumiju iako, što se mene tiče, mogu u igri biti i drugi jezici).
Ovu temu zamislio sam kao mjesto gdje će ljudi slobodno objavljivati svoje radove bez straha od zlonamjernih komentara pa ako imate u vidu kritiku, potrudite se da bude konstruktivna.
Let's go, show me what you've got!

"The object of art is to give life a shape."
William Shakespeare

[kadija]

Ajde ipak, vidiš da sam se udostojila doći, neću biti snob

[Werther]

svi Jimovi postovi

[bubašpara]

svi Jimovi postovi

ali s prijevodom, ako može!!

[kadija]

a ne... onda se gubi sva čarolija, sva peripetija i čuđenje

[georgee]

a da umjesto začetavanja nešto i objavimo

[Werther]

također moram spomenuti da zahvaljujući last.fm-u vidjeh i neke Djevojčiciene tekstove. veoma je talentirana, al na forumu malo piše. promijenit će ona to

[bubašpara]

ajmo ars boni!!! di si!!!???
jaaaaaaavi seeeeeeee!!!

[ars boni]

ma tu sam, ali ne vjerujem da ću ovdje išta objavljivati.
rekla sam i prije, više ne objavljujem nigdje, ni na facebook-u ni na blogu, tako da sumnjam da ću ovdje. možda nešto iz zezancije, nekad, tko zna.

u svakom slučaju danas ne

ali evo, nadam se da će tema zaživjeti

[Galijun]

Ovo sam već postao i na Pisanoj riječi i na Fantasy & SF pa evo neka se onda skrasi ovdje, a nek se zbriše taj post na Pisanoj...:smile:

DRUGA STRANA UMA

Svoje ime neću spominjati jer ga niti sam ne znam. Nije to stvar kao sa nadimcima, da ga zna omanja skupina ljudi i nitko izvan tog kruga. I da, osoba nekad ima više od jednog nadimka. Smatram te stvari neprikladnima za sebe. Nosim nazive čiji raspon seže od engleskog slenga sve do antičkog grčkog. Pojma nemam kako bi sve to uopće zapamtio.
Ali ovo nije priča o mojem imenu, već o meni. Morate razumjeti, obožavam se pokazivati. Neki će reći da je to pretenciozno, no kako da ja, kao anomimus, izgradim svoje mjesto u svijetu, na tih način. Za mene svako inteligentno biće na Zemlji mora čuti. Čovjek, vilenjak, patuljak, ork, zmaj, meni nije bitno. Kad malo bolje razmislim, morali su čuti! Ta više nismo u srednjem vijeku da imamo glasnike! Sada su tu i mediji koji ekspresno prenose vijesti. O meni su prenijeli. Oni koji to nisu opazili, žive ispod kamena!
Uglavnom, moj 'život' je nastao ne tako davno. Pred svega pola godine. Arkanske sile su dobrano prodrmale sustav mojeg domaćina da sam osjetio trenutni bijes. Kao kada mrtvacu dajete elektro-šokove da se razbudi, samo na razini magije. Nesmotrena akcija nekolicine vampira, barem sam tako vidio kroz oči i znanje svojeg domaćina, me natjerala da reagiram. Pomalo instinktivno, napravio sam omanji košmar. Ali zaboga, da sam pustio da mojem domaćinu isišu svu krv i svu magiju kojom je raspolagao, mene ne bi bilo! Borba za preživljavanje, a ja sam u njoj pobjedio.
Kažu da u djeteta prvi udah izaziva plač. Ne bih znao, nikad nisam prisustvovao porođaju. Kod mene se dogodio sličan efekt, ali nisam cmizdrio, nije to moj stil. Nakon časa kada sam osjetio da jesam, suočen sam bio sa bujicom nesagledivih razmjera. Sjećanja, emocija, znanja, pamćenja, ljudi, lokacija, događaja, svega što se dadne zamisliti. Isprva zatečen, ubrzo sam se prepustio svim slikama koje su kolale oko mene i upotpunjavale me. Pomislih kako je žalosno što će me satkati tuđi identitet i što ću pamtiti ono što osobno ja nisam proživio niti uradio. No, vremena za vlastito dokazivanje će uvijek biti.
Tada je došao onaj 'treći dah'. Djelovao je kao da me netko pokušao nadrogirati ili napušiti i u tome dobrano uspio. Tada sam vidio svojeg domaćina. Isprva sam pomislio da se netko tamo gore vraški našalio sa mnom i tog časa umirao od smijeha. Ma ne, to ne može biti. Što ja radim u ovoj ruini od čovjeka? Barem je ličio na čovjeka. Neosporno talentiran čarobnjak, mag po rangu, štoviše. Ma, to je pobrao sve od mene i na tome stekao slavu. Već sam bio počeo i zavidjeti.
Oh, zablude li. Kakva slava? Bio i ostao samo na potencijalu. Zadnje zaposlenje mu je bilo neki profesorčić na Oxfordu. A ja mislio da sam utjelovio lovca na neke legendarne beštije. Ili nekog magokratskog kralja. Ili narodnog heroja pa da mi se žene bacaju pod noge kad god me vide. Ovo čudo je bilo tako krhke građe, neuhranjeno ktome. Znam da sam zahtjevan i da sam trebao osloboditi određeni dio njegova tijela kako bi ja mogao egzistirati. To me uostalom i zadržavalo cijelo ovo vrijeme.
Ali, smatrao sam, tu sam gdje jesam. Znao sam svoju ulogu. Kako? Nemojte pitati, jednostavno sam je znao. Od sada ću domaćinu biti životna energija, sa malim dodatkom. I to kakva energija. Ja sam pucao sam od sebe! Ovaj momak niti ne zna koji frajer je došao u njega! Djelovalo mi je kao nešto izazovno, nešto sa čime ću se i živcirati, ali i osjetiti nekakav napredak. Niti blizu onog što sam očekivao i htio, ali doslovna je značenja bila izreka da se 'Iz te kože ne može'.

**************************

Moje ime je Tyrenn Blayden i kroz nekoliko mjeseci možete biti sigurni kako ćete me moći pronaći u kakvoj mentalnoj ustanovi. Gdje, niti sam ne znam. Ne mogu garantirati da ću biti u istoj državi u kojoj sam ujutro, i navečer. Dinamika mojih kretnji nije uvjetovana mojom voljom isključivo, već nekih drugih, sila koje su dovoljno perverzne ili im je bilo dovoljno dosadno pa su se odlučile poigrati sa jadnim mojim bićem.
Inače sam čarobnjak, koji preživljava u svijetu gdje magija ustupa sve više prostora mnogim tehnologijama, onima koji se baziraju na materiji, a ne na eteru – čistoj magiji, ako vam je lakše. Radio sam kao skromni profesor, titule maga, na Oxfordu, pun nade kako ću jednog dana imati prilike pokazati svijetu svoj puni potencijal. Možda pokazati čovječanstvu da ne treba odbacivati magiju samo zato što mi koji znamo baratati eterom, i koji smo rođeni sa time, smo u manjini.
Moji ideali su bili brutalno bačeni u vjetar poprilično rano. Traume iz djetinjstva, tragične greške u mojoj režiji i život me odveo samo do pozicije rada na sveučilištu. Rekli bi, savršeno postignuće. No čarobnjaštvo na fakultetima se ne cijeni ni upola kao materijske znanosti. Čista teorija, znate, premda predajem jako praktičan predmet. Nikad nisam dobio priliku pokazati se u praksi. A kako je eter kao energija kaotičan, tako je i sve što je od njega sazdano. Sa tom su mi se spoznajom, odjednom, knjižnice Oxforda učinile kudikamo privlačnijima od ičeg drugog. Proučavanje, teoretiziranje, u tome sam se našao, premda su mi govorili obratno.
Greške su se za to vrijeme nizale, jedna za drugom, životne greške koje su mi šaputale da sam ili od rođenja uklet, ili sam jednostavno previše glup da shvatim značenje svojih postupaka. Većina su bile male greške, no potkrala bi se i kakva osebujnija poput vezivanja sa svojom dragom preko kletve vječne vjernosti. Zakleo bi se da je greška bila u nekoliko stotina godina starom tomu, a možda je došlo do buke tijekom inkantacije. Rezultat je bio blago rečeno, katastrofičan – vezao sam svoj život uz život svoje drage. Jedno od nas umire, drugo umire s njim, ma gdje bilo.
Malo njih je znalo za to. Strpali bi me u ludnicu ili zatvor već tada, da su znali. Britanci su bili dovoljno pametni da već to odavno prokažu kao kazneno djelo. Kao mag se ne bi mogao izvlačiti na neznanje. Oni koji su bili uz mene znaju vrlo dobro kako je to bilo – kada sam jednostavno se srušio mrtav. Da nije bilo arhimagova koji su ekspresno obavili oživljavanje, danas bi bio samo uspomena i svijet bi se rješio jednog idiota.
Tu nije stalo. Kakve li greške, ne čitati do kraja tekstove o toj kletvi. Kakve li grešketine ići istu bacati u šali na nju, kako bi 'simbolično' obećao vjernost njoj. Nije ni čudo da me, kad je shvatila u kakav sam ju bazen fekalija bacio, ostavila istog časa. Da sam imalo bio bistriji, a priroda mi očito nije podarila dugoročno razmišljanje, shvatio bi da oživljavanje oživljava i drugu stranu. Samo – ona je već bila to temelja iznakažena u požaru, tako su mi barem rekli. Nisam bio prisutan njenom konačnom uništenju. Nisam mogao gledati. Nesreća u nesreći je bila ta da kletva ima samo jednokratno djelovanje. Tako ja nisam umro i drugi puta.
Da bar jesam. No, ruku na sebe nisam mogao dići, ne više. Vidio sam smrt jednom, na kratko. Puka slučajnost, da imam kraj sebe dva arhimaga, me vratila u život. Nije mi bila lijepa. Ali je se više nisam bojao onako kao što sam prije. Postao sam ravnodušan. Ljudi izađu prosvjećeni iz tih stanja, brojna su svjedočanstva i sva su individualna. Izuzet ću sve nekromantski animirane leševe i duhove koji su, jadni, ostali zatočeni na ovom svijetu.
Što sam ja napravio? Što može jedan glup čovjek, čovjek koji ne uči iz grešaka, čovjek koji se boji suočiti sa svojim greškama i njihovim posljedicama, napraviti? Bježati od njih. Želio sam živjeti. Iživjeti se. Alkohol i prašina su najbolje sredstvo. Prašina, droga čarobnjaka. Ako je kokain za bogate i slavne, magovi jedini koriste prašinu, pripravak koji, kako mu ime govori, izgledom nije različitiji od onog sloja prljavštine koja je svuda oko nas, ali je od čistog etera.
Delirij, divlji osjećaj u glavi i snaga izvana je ubrzo zamijenilo truljenje mojeg tijela i uma iznutra. Svi su to vidjeli, opominjali su, o jako su opominjali. Spominjale su se sankcije, no i kraj svojih poroka sam radio svoj posao kvalitetno. Za jednog teoretičara, nesuđenog praktičara, iznadprosječno dobro.
Jasan problem se pronalazi – što pokreće osobu koja se odaje porocima? Njena slabost. Ne neka specifična, već slabost u cijelosti. Ja sam jako slab čovjek. Čovjek kojeg ono što nije ubilo je oslabilo do te mjere da se to odrazilo i na moj izgled. Koštunjav, ono malo mesa što je ostalo u meni je preklinjalo da pobjegne od mene, a rumenilo obraza i boja koja krasi nas bijelce, nestajala je. Koncentracija je sve više ovisila o tipičnim narkomanskim krizama, zbog čega je bacanje čarolija bilo skopčano sa nerazmjernim teškoćama, a ni pozornost mi nije bila jača strana u tim trenucima.
Naravno, to je dalo danak. Incident koji je toliko glup, a toliko opasan da me sram i strah toga se prisjećati opće, me doveo na crnu listu svima. Ministru, dekanu, a niti sigurnosne službe diljem države nisu ostale neupućene u moj slučaj.
Bog čuva djecu, pijane, očito u mojem slučaju i narkomane. Sigurnosti radi, maknuli su me iz države, u Rusiju, ne bi li tamo obavio radnički posao u rješavanju ubojstva jednog britanskog vampira. Tu sam još jednom pokazao koliko sam nesmotrena i, ponajviše povodljiva osoba. Ničim izazvan, postao sam instrument u osobnom ratu vampirske mafije koja nije prezala ni pred čim da dosegne svoj cilj. Koji cilj, nije bitno za ovu priču. Bitno je da me naivnost, povodljivost i potraga za nečim, a ubijte me ako i danas znam što je to, dovela do zvonika jedne katedrale u Snagovu gdje sam trebao biti serviran doslovno kao jelo jednom od lokalnih vampirskih moćnika.
Ono što se dogodilo poslije je samo zabilo zadnji čavao u lijes mojeg poremećena uma. Preživio sam. Opet neka neslana šala, mislio sam. Krenuo sam – negdje. Prolazio sela, gradove, krajolike cijelo vrijeme se osvrčući. Nešto je bilo opasno novo, nešto što nisam do tada bio doživio. Prve misli su kazivale na duhove, demone, nešto što inače ima naviku proganjati one čiji život žele uzeti.
Tada se javio. On. Demon, sigurno, biće iz Gehenne, prestravljeno sam slutio. Udove sam bio malo u stanju kontrolirati, malo nisam. Neko drugo biće je povremeno nadvladavalo moju volju i služilo se tijelom kao vlastitim, a opet, pustivši me mojim mislima. Pokazao je znanje koje sam ja imao. Sjećanja, pamćenje, sve moje, bilo je i njegovo. Karakter mu nije bio isti. Bahat, brbljav, arogantan, avanturističkog duha. Zgražao se kada je vidio u kakvog se domaćina upecao. Ne mogu reći da se nisam slagao s njime. Pogodio je u većoj mjeri mene, ja nisam njega.
Ubrzo su promjene bile dovoljno očite da razaberem kakav-takav suvisao zaključak. Krv nije tekla mojim žilama, umjesto toga, gdje bi se porezao, magloviti eter bi provirivao na površinu moje, sada posve bijele kože. Oči, nešto se isto zbilo sa njima. Šarenice su sjajile purpurnom bojom. Nisam mogao plakati, svijetlost mi nije smetala, kao da su umjetne, a opet moje.
Koliko god ga nisam mogao podnijeti, njegovu divlju, nekontroliranu i agresivnu narav, toliko sam shvatio kako nije riječ o demonu. Niti zloduhu niti ičemu drugom što karakteristično posjeda ljude. Riječ je bila o mojoj životnoj energiji, eteru, samo što je uspješno pobrala sve karakteristike koje nikad nisam imao, a ako i jesam, nisam ih bio iskazao. Moja sušta suprotnost. Moj alter-ego.
I sada on kroči, zajedno sa mnom. Svojeglav kakav je, uvaljuje me u neprilike kad se sjeti i ne bira sredstva. Nekad me izbaci, a nekad stavlja na kušnju, testirajući me. Pritom je šupčinski tajanstven i ne daje mi odgovor na to tko je i kako je dođavola dospio u mene? Gdje se nalazio do onda? Pušten s lanca kada su vampiri trebali obaviti svoj perverzni mali ritual isisavanja svega korisnog iz mene, sada je bio napola gospodar mojeg tijela. Inkarnacija savjesti. Sve što ja nisam. Dileme koje ja imam, on ne posjeduje.
Ostale su mi samo moje misli. Slaba utjeha, jer mi one do sada nisu pretjerano pomagale. Samo će mi odvraćati pozornost od opreza na kojem moram biti stalno. Opreza da ne prepustim volju svojih radnji nekom drugom, nečem neljudskom, nečem što ja ne znam objasniti što je, a ono tvrdi da je sama esencija mene. Moj neželjeni anđeo čuvar i unutarnji demon. Druga strana uma.

[georgee]

mogli bi se onda i komentari preselit :/ meni je ovo bilo super. inače, očekivo sam te ovdje, drago mi je da si svratio
nego, kad sam već otvorio temu, bio bi red da i ja nešto pošaljem.
ova pjesma je stara valjda dvije godine. u originalu je na hrvatskom, no engleska verzija čini mi se boljom. sami procijenite.
i šaljite, ljudi, šaljite!

THE NOOSE

Painful scream.
Nor pain nor misery cannot stop.
“If only I could turn back the clock!”
The dark night is at his door
And his mother is no more.

The scream is past, it lives only in dreams;
Silence now governs, silence now screams.

Cold body.
In blood on floor cold body creeps.
“Please God, say she only sleeps!”
Panic and guilt are getting stronger
And he cannot take it any longer.

Warmth is now past, it disappeared in storm;
Cold now governs, cold now makes him warm.

Awful silence.
Two tombs stand one by another;
Son in the first one, mother in other.
On his tomb stands his father, inconsolably sad.
He holds the noose that his son put around his head.

Everything is now past and everything must pass,
Death sneaks behind breaking fast our lives of glass.

[fat drummer]

zanimljiv topic... doduše shvatio sam da osobno nemam nikakvih literarnih uradaka jer sve što pišem ima neku utilitarističku narav. pošto se ne bavim stilskim vježbama osim bloga koji sam odavno zaboravio čitati ću vaše umotvorine.

[djevojcica sa sibicama]

također moram spomenuti da zahvaljujući last.fm-u vidjeh i neke Djevojčiciene tekstove. veoma je talentirana, al na forumu malo piše. promijenit će ona to

tenks

ipak, ovakvo eksponiranje it's not my thing
al podržavam ideju :smile:

[legionar]

zanimljiv topic... doduše shvatio sam da osobno nemam nikakvih literarnih uradaka jer sve što pišem ima neku utilitarističku narav. pošto se ne bavim stilskim vježbama osim bloga koji sam odavno zaboravio čitati ću vaše umotvorine.

Ah, napokon si priznao da si Sorosev plaćenik Osobno sam skloniji političkoj esejistici, napisao sam nešto sitno pjesama u stihu i prozi, ali bi se radije učlanio u SRP, nego to igdje objavljivao. Inače, sa zadovoljstvom ću pročitati uratke forumaša koji će imat petlje ovdje nešto stavit.

[fat drummer]

to! hoću političke eseje!!!!

[georgee]

Osobno sam skloniji političkoj esejistici, napisao sam nešto sitno pjesama u stihu i prozi, ali bi se radije učlanio u SRP, nego to igdje objavljivao.

ma predomislit ćeš se

[the_nikola]

Lajkam ideju.
Will be around. Čim skužim koj k oće ovaj gospn Oppenheimer od mene

[georgee]

kad niko niš ne objavljuje, evo još malo od mene. jedna prikladna pjesma, tkđ. dosta stara.
ovaj put na hrvatskom, al jedna od najdražih kojoj ne bih ništa nadodao niti oduzeo.

JESENSKA

Jesen. Kiši.
Šum. Tih. Tiši.

Sve stoji.
Samo nebo plače;
Gladno tlo namače.
Gladno suza.
Gladno boli.
A sve ostalo samo stoji.

Tišina. Kiši.
Šum. Tih. Najtiši.

[ultraviolet]

uvijek sam mrzila liriku
i cure koje su pisale stihove lorce po bilježnicama i spomenarima
*bljuv*
ak bih već morala izabrat, drage su mi pjesme socijalne tematike tipa vagonaši, pismo majci i sl.:lol:
no, kao vrlo mlada kurila sam se na nacionalizam, ilirski preporod, petar preradović i sl
pa iz tog razdoblja imam i nekoliko vlastitih uspješnica
prošlo je već dovoljno vremena, čak je i onaj osjećaj srama već davno nestao...(a bio je jak i pljesniv)
pa evo jedne, nažalost sjećam se samo prve strofe (pisani oblik sam vjerojatno zapalila u naletu srama u osjetljivim pubertetskim godinama)

MOJA DOMOVINA HRVATSKA

Moja domovina Hrvatska je lijepa
Puna planina, gora i prekrasnih rijeka
Ta divna zemlja ima i more
Jadransko more i dinarske gore

...


a u kurac...

[fat drummer]

samo je pitanje vremena kada će thompson ovo uglazbiti

[ultraviolet]

hm...bilo je to zbunjujuće razdoblje...
franjo tuđman je bio otac domovine, drugarica je preko noći postala učiteljica, i na vjeronauk nisi trebo nadrkan subotom ujutro u župni dvor dok vani pljušti ko iz kabla i gaziš po glistama jer si ljut, nek ti je mladi pop dolazio u školu i govorio o pastirima, i misionarima i o tome kako se dječaci i djevojčice ne smiju dirat, a u intermezzu svirao soft rock obrade gopspodine pomozi nam da te lakše ljubimooooooooooo.

[fat drummer]

to su te formativne godine... dobro da ti nisu puštali kate perry i kissed a girl, postala bi lezbijka

ili recimo hajdukovu himnu... postala bi paranoični debil koji u svemu vidi teoriju zavjere

[Werther]

uvijek sam mrzila liriku

zašto? ja baš više volim liriku od proze

[ultraviolet]

hm...u pravu si
zato sam sada izgrađena persona koja je podvojena ličnost zapravo
wannabe prljavi hedonist koji je jednom glasao za sdp i bogobojazna ovčica kojoj još uvijek zatitra u trbuhu na prve stihove "lijepa li si"
dam it

[Galijun]

ANTE PORTAS

Suzdržavao se da ne brizne u plač. Barem mu je to bilo omogućeno sada, u krajnjoj osami. Ako ništa drugo, smirilo bi ga na kratko. Niti će to rješiti ga njegovih problema, niti će izaći pametniji iz svega. Sada mu je trebalo nešto na čemu će iskaliti svu svoju gorčinu. Pogled mu prvo padne na feniksovo pero koje je spokojno ležalo na stolu nedaleko od njega. Misli su mu se posložile prilično jasno. Pisat će. Nasumično zgrabi nekoliko komada pergamenta te se zavali u raskošnu fotelju, dostojnu kraljeva. Nikakav koncept mu nije bio potreban; ruka je sama počela pisati po žućkastoj podlozi:
„Kronike kralja Alastora Ylarra, deset dana od Chacra Cone.

Donijeli smo odluku koja mi je proparala srce silovitije od najoštrijih mačeva. Izbora jednostavno više nije bilo. Inke su pokrenule masovnu ofanzivu nakon što su srušile jednog od najvećih – Illapu. Bezglavi seljaci su zarobili jednog od najvećih, u svom svojem bijesu i krvničkoj želji za uništavanjem. Upravo sada, kako pišem, razjareni seljaci pokušavaju upasti na naš teritorij. Neka sela su nestala u plamenu. Niti čarobnjaci nisu pomogli. Inke nisu kao mi, Ari; barataju samo primitivnom magijom. No sada ih neka neviđena sila vuče, tjera, da donose samo patnje, bol i smrt nama, Arima. Glavni grad ne smije pasti. To bi značilo naš kraj.
Boli me duša kada pomislim kako smo mogli pasti ovako nisko. Gdje su nestali dani i godine kada je prirodni poredak bio netaknut. Postojali su Oni, bogovi, bića apsolutne moći i neosporni autoriteti svega što nas je okruživalo pa i više! Stvorili nas, naučili tajnama astronomije, čaranja, alkemije, transmutacije, arhitekturi, matematici. Znali su – sve. A sada samo nemoćno promatramo kako padaju, jedan za drugim. Illapa je samo zadnji koji je pao. Chasca, Catequil, čak i Mama Zara koju su svi neosporno štovali, su sada pali. Mrtvi, zarobljeni, koriste kao neprirodan izvor energije seljacima.
Tim odvratnim, prljavim, ljudima. Ima ih više nego nas. Ali nije ni čudo. Da bi veličanstvena civilizacija poput naše, arske, izgradila samu sebe i opstala, treba želju, viziju i nepresušne količine potrošne radne snage. Ovdje se ljudi zovu Inkama, gdje Ande paraju nebo svojom veličanstvenošću, dajući Njima mjesto za život. Inke žive u izoliranim mjestima koja su postali njihovi gradovi. Ti gradovi, poput Maccu Pichua, djeluju samo kao loše kopije naših. Nisu mogli bolje naučiti. Sve smo im dali, djelić našeg znanja, naše kulture, naše vještine da prate i slijede i budu nam vjerni; najvažnije od svega – dali smo im pravo na život! I ti insekti nam tako vraćaju? Ako ikad preživimo i oporavimo se od ovoga što slijedi, oni će platiti. Neće izbjeći našu osvetu. Možda sada imaju brojčanu prednost, možda čak imaju i moć, no mi ćemo se nekako vratiti, milom ili silom.
Za sada se moramo pomoriti s tim što imamo. Ja, prvi kralj Alastor Ylarr i drugi kralj Theress Hlaethym, odlučismo da ćemo uprijeti sve snage i učiniti ovaj grad nevidljivim na nekoliko generacija, dok nam civilizacija se ne oporavi. Svi naši učenjaci i najvještiji čarobnjaci moraju sudjelovati ako želimo opstati. Ali moramo biti brzi. Čarolija ovako velikih razmjera predstavlja izazov čak i za nas, Are. Ali uspjet ćemo, moramo uspjeti.
Ratni zvukovi dopiru do mojih ušiju kako završavam ove kronike. Sigurno imaju uza sebe životinje i oružje koje su nam ukrali. I trudit će se nikog ne ostaviti živim. Ne uspijemo li učiniti planirano, nadam se da će ove kronike preživjeti do dana kada će ih netko vrijedan arske kulture, čitati. Dolaze...“




Eo još jedna moja kratka...

[Malecka]

Evo moj jedini literarni uradak. Negdje prvi-drugi razred srednje. Jedna od rijetkih petica kod bitch profesorice. Zadatak je bio napisati depresivnu pjesmu u stilu nemam pojma vise kojeg razdoblja. Depresija mi lezi.

Neizbjezna smrt

Zivot nas tako je kratak, beznacajan u vremenu
poput sjajne raskosi ruza sto vec za dan il dva venu.

Tko ce nas se sjecati kada tezak put zivota prodemo do kraja,
kada olaksanje smrtno signe, kada krenemo put raja.

Nemilosrdno vrijeme godine nam krade mile
sto iza vanjskog sjaja napaceno srce su krile,
sutra smrt nas neizbjezna ceka,
a vrijeme ne zeli usporiti, vec tece brzo kao rijeka.

Posljednjim uzdahom nestat ce kamen teski sa duse,
zauvijek napustit cemo ovo more boli, postat cemo prah,
ali ako smrt olaksanje nosi zasto uvijek osjecamo strah?

[georgee]

nemrem ti dat rep pa ću tu napisat:
zadnja strofa je predivna.
way to go
ajmo ljudi, no need to be ashamed..
edit: malecka, vjerojatno se radi o baroku, oni su voljeli depresivne pjesme o smrti i prolasku vremena

[Malecka]

Da pretpostavila sam, ali nisam bila sigurna dal smo barok tako rano ucili.

[georgee]

trebao bi bit drugi razred.
meni je to leglo, sjećam se one neke pjesme "Sat" ili tako nekako se zove.
lijepe usporedbe, ali ne pretjerano originalno razdoblje.
živio realizam i nadrealizam!
to želim vidjet ovdje!
kratke priče i slično...
uskoro ide moja jedna, al ju moram izvadit iz naftalina i preradit malo, davno je pisana :lol:

[Werther]

neću sadsvakog posebno hvaliti, ali svaka vam čast i na lijepim tekstovima a i na hrabrosti