Ubio vas onaj vaš rat


Bila je zima, zima kao i svaka druga.
Malo snijega, puno kiše ,vjetar i povijene grane stabala.
Takve su barem bile naše zime.
Za vaše neznam.
Šetali smo tako jednog jutra, zimskog kišnog jutra, on, ja i ona…
On je nešto tiho mrmljao u rub kaputa, ona jaukala kako nemaju novaca, da su trebali otići njenom bratu u SAD, da će ona naprosto poludjeti od ovog rata i da joj ni ja ni on sa svojom smirenošću nismo jasni.
Ja sam šutjela.
Njih dvoje su bili u izbjeglištvu u Istri, ali su se nakon par mjeseci vratili. Gušio ga je morski zrak. Tako je barem ona rekla. Ja nisam puno propitkivala, mada znam da nikom pametnom ne smeta morski zrak i mirno nebo, nikom osim njemu.
U Istru, točnije u Pazin, otišao je kao moj, a vratio se kao njen dečko. Trebali smo ja i on otići u Istru, al ja od rodnog grada nisam mogla ,a i njega je morao neko čuvati, pa sam poslala najbolju prijateljicu da mi čuva i ljubav i dečka.
Uzela je i jedno i drugo.
Nisam se ljutila, ne znam zašto, možda zbog toga što sam veliki poklonik sudbine ,a ona je očito odredila da tako mora biti, a možda i zato što me jednostavno nije brigalo.
Čudno kako nekoga nije briga za ljubav.
Mene nije.
Ja sam takva, čudna, što se vi sad čudite meni?
Imam ja to sve na papiru, 40% da sam luda, tako mi objasnio doktor, ja nisam puno propitkivala.
Rekao bi još čovjek da sam nepristojna i da mu guram nos u posao ,a nitko ne voli kad mu se gura nos u posao, znam ja to.
Ubio tebe onaj tvoj rat, rekla mi je ona kada sam ih posljednji put vidjela, par dana prije nego su otišli za SAD.
Nije to bio moj rat, rekla sam joj.
Ma kako nije, pogledaj što ti je učinio.
Što to rat čini ljudima, pitala sam se,a On je samo šutio i gledao me onim glupim sivim očima, ne onako kao se gleda osoba koju vidiš posljednji put u životu, pa je pokušavaš zapamtiti svaku crtu njenog lica,da ti ostane u pamćenju zauvijek, gledao me onako tupo, beživotno…ma kad bolje razmislim, s onim očima i nije mogao bolje.
Hajde, otprati nas do aviona.
Može ,rekla sam.
Ona je uvijek govorila.
Neznam, neki ljudi bi se umorili, posustali bi, ali ona je uvijek imala nešto za reći, dodati, prigovorit…umarala me.
Znaš da si ti otišla s njim u Istru, zrak ga sigurno ne bi gušio.
Prvi put iskrenost u njenim riječima..
Gušilo bi ga nešto drugo, lagala sam.
Ah evo našeg aviona.
Zagrlila me je. Pisat ćemo ti. I ja ću vama rekla sam- laž vuče laž.
On mi je pružio ruku, bok ,njoj suze teku niz lice, on samo zuri u mene…
Lagano sam je odgurnula.
Hajde Nevena pa ne budi tužna, vidjet ćemo se mi još u životu.
Ona ne posustaje, mrmlja grade moj, grade moj, dušu sam tebi ostavila.
O bože, kao da čujem neku sevdalinku.
U glavi mi se roje misli; samo nek je odvede, neka nestanu, neka nestanu, bilo gdje, samo da ih ne gledam. On mi čita misli, zna on to odavno raditi, uzima je za ruku i odvodi.
Hoda pravo ,malo pognuto, ona se stalno okreće rida i jeca grade moj, grade moj.
Ja samo njegove oči tražim.
Evo, pogledao me, konačno me pogledao onako kako gledaš onoga koga želiš zapamtit ,pojavio se sjaj u onim sivim očima, kako samo lijepe oči ima.
laze u avion, ona mi maše;histerično, mrzim te njene histerične radnje, on ju umiruje, iz daljine se još uvijek čuje grade moj, grade moj.
O kojem to ona gradu priča, ja ne vidim nigdje grada, samo ruševine, možda misli na onaj grad u Americi gdje idu, neshvatljiva je ona…
Kada je avion poletio još sam dugo, dugo gledala za njim.
Uvijek dugo tražiš ono što izgubiš ,iako znaš da to više nikada nećeš dobiti.
Sada sam tu, u bolnici, znate zbog onog papira na kojem piše da sam 40 % luda .
Nisam ni pomislila na njih, kunem vam se, nisam pune 4 godine, dok mi neki novi doktor nije rekao :
»Ubio vas gospođo onaj vaš rat»