Fantasy & SF

[suni]

juuj baš čitam od susanne clark jonathan strange&g.norrell

super je :smt007

[kadija]

To sam i ja nedavno pročitala, oduševila me :smt006

[suni]

kul je knjiga samo kaj sam zadnjih 200str fakat pukla od zavlačenja priče pa sam ih preletila ali ok je

[Autumn Harmony]

kad će jebeni djedica izdati nastavak Pjesme vatre i leda?? ANYBODY??
trebalo bi dati našim profesorima da mu izdaju sve sveske do kraja sage :evil:

[suni]

kad će jebeni djedica izdati nastavak Pjesme vatre i leda?? ANYBODY??
trebalo bi dati našim profesorima da mu izdaju sve sveske do kraja sage :evil:

ništa još nije rečeno. možda ove godine a možda za 5 godina :? a možda nikad

[Autumn Harmony]

:smt076
kažu da on zapravo i nije toliko star...možda stigne napisati još jednu do smrti :lol:


btw. za one koji su to čitali, koji vam je najdraži lik? :-D

[suni]

tyrion je najdraži svima brijem :smt007 :smt007 pa tako i meni i jon naravno. jamie nakon gubitka šake :-D

[Tkach]

3. Walder Frey i Roose Bolton :badgrin: :badgrin: :badgrin:

2. Daenerys :bi-curious teen: :smt112

1. Tyrion - hands down, jedan od najurnebesnijih likova u književnosti uopće.

[Autumn Harmony]

1. tyrion
2. daenerys
3. jon/arya :-D

[Autumn Harmony]

i da, Jaime bez ruke je bolji nego s njom :lol:

[the_nikola]

Joj ja sam to čitao zaključno sa 3. knjigom i onda kad je izašla 4. sam se povukao jer mi se jednostavno nije dalo *opet* sve čitat ispočetka samo da se prisjetim tko je tko... :ninja:

Enivej, Jamie bio prezakon sa svim svojim udovima u ispravnom stanju.
Skoro pa dobar kao Sansa (?), to su preludi likovi

Jedino me čiča Martin naživcirao kad mi je pobio najdraže likove... $%&%#!!

[veteran]

ja sam pol tog zaboravio iz tih knjiga...ustvari vise nego pol...

upravo sam procitao od Tada Williamsa Tuga, sjecanje, trn (triologija u kojoj zadnja knjiga ima 2 dijela...ugl knjige su Prijestolje zmajokosti, Kamen oprostaja, Toranj zelenog andjela 1. i 2. dio)...i moram priznati da sam ODUSEVLJEN prvih 200 strana je naporno i tesko za poludit...pretjeruje lik u opisima al ostalih 2100 strana je predobro...preporucam svima

[Jim_Halpert]

..se ikor o' vas siti pročitati almanahe (zbirke) SFa "Monolit"? Ima ih šes' - sedan, ogromne knjižurine.

..anyway, prina prebacivanja na kratke priče stvarnosti, čita san prina par godin "Zimska kraljica", "Ljetna kraljica" o' Joan D. Vinge, SF trakavice. I ciklus "Djeca zemlje", o' namoka je poznat roman "Djeca spiljskog medvjeda".

..evo zašto san iša čitati kraljice, naslovnice ;

[kadija]

upravo sam procitao od Tada Williamsa Tuga, sjecanje, trn (triologija u kojoj zadnja knjiga ima 2 dijela...ugl knjige su Prijestolje zmajokosti, Kamen oprostaja, Toranj zelenog andjela 1. i 2. dio)...i moram priznati da sam ODUSEVLJEN

Makar je mene razočarao kraj

@Jim, ja pročitala prve 2 prije par godina, ima ih 6. Kasnije me se nisu toliko dojmile, prestrašne su mi postale ali dosta lljudi znam koji ih ne mogu smisliti

Ja pročitala upravo G.G.Kay, Stablo ljeta (1. dio trilogije) Inače mi je on ok pisac, ali ovo je zbilja bilo pre-pretjerano, cijela radnja, vidi se da mu je uzor Tolkien, ali nije to dobro napravio, za razliku od kasnijih knjiga.

[veteran]

Makar je mene razočarao kraj

a cuj holivudski hapiend

[the_nikola]

a cuj holivudski hapiend

The worst kind

---
Ima neko nekaj za preporuči za pročitat? Nešto što nije samo fantasy fabula neg je ustvari i zanimljivo i skoro uvršteno na popis lektire

[Galijun]

DRUGA STRANA UMA

Svoje ime neću spominjati jer ga niti sam ne znam. Nije to stvar kao sa nadimcima, da ga zna omanja skupina ljudi i nitko izvan tog kruga. I da, osoba nekad ima više od jednog nadimka. Smatram te stvari neprikladnima za sebe. Nosim nazive čiji raspon seže od engleskog slenga sve do antičkog grčkog. Pojma nemam kako bi sve to uopće zapamtio.
Ali ovo nije priča o mojem imenu, već o meni. Morate razumjeti, obožavam se pokazivati. Neki će reći da je to pretenciozno, no kako da ja, kao anomimus, izgradim svoje mjesto u svijetu, na tih način. Za mene svako inteligentno biće na Zemlji mora čuti. Čovjek, vilenjak, patuljak, ork, zmaj, meni nije bitno. Kad malo bolje razmislim, morali su čuti! Ta više nismo u srednjem vijeku da imamo glasnike! Sada su tu i mediji koji ekspresno prenose vijesti. O meni su prenijeli. Oni koji to nisu opazili, žive ispod kamena!
Uglavnom, moj 'život' je nastao ne tako davno. Pred svega pola godine. Arkanske sile su dobrano prodrmale sustav mojeg domaćina da sam osjetio trenutni bijes. Kao kada mrtvacu dajete elektro-šokove da se razbudi, samo na razini magije. Nesmotrena akcija nekolicine vampira, barem sam tako vidio kroz oči i znanje svojeg domaćina, me natjerala da reagiram. Pomalo instinktivno, napravio sam omanji košmar. Ali zaboga, da sam pustio da mojem domaćinu isišu svu krv i svu magiju kojom je raspolagao, mene ne bi bilo! Borba za preživljavanje, a ja sam u njoj pobjedio.
Kažu da u djeteta prvi udah izaziva plač. Ne bih znao, nikad nisam prisustvovao porođaju. Kod mene se dogodio sličan efekt, ali nisam cmizdrio, nije to moj stil. Nakon časa kada sam osjetio da jesam, suočen sam bio sa bujicom nesagledivih razmjera. Sjećanja, emocija, znanja, pamćenja, ljudi, lokacija, događaja, svega što se dadne zamisliti. Isprva zatečen, ubrzo sam se prepustio svim slikama koje su kolale oko mene i upotpunjavale me. Pomislih kako je žalosno što će me satkati tuđi identitet i što ću pamtiti ono što osobno ja nisam proživio niti uradio. No, vremena za vlastito dokazivanje će uvijek biti.
Tada je došao onaj 'treći dah'. Djelovao je kao da me netko pokušao nadrogirati ili napušiti i u tome dobrano uspio. Tada sam vidio svojeg domaćina. Isprva sam pomislio da se netko tamo gore vraški našalio sa mnom i tog časa umirao od smijeha. Ma ne, to ne može biti. Što ja radim u ovoj ruini od čovjeka? Barem je ličio na čovjeka. Neosporno talentiran čarobnjak, mag po rangu, štoviše. Ma, to je pobrao sve od mene i na tome stekao slavu. Već sam bio počeo i zavidjeti.
Oh, zablude li. Kakva slava? Bio i ostao samo na potencijalu. Zadnje zaposlenje mu je bilo neki profesorčić na Oxfordu. A ja mislio da sam utjelovio lovca na neke legendarne beštije. Ili nekog magokratskog kralja. Ili narodnog heroja pa da mi se žene bacaju pod noge kad god me vide. Ovo čudo je bilo tako krhke građe, neuhranjeno ktome. Znam da sam zahtjevan i da sam trebao osloboditi određeni dio njegova tijela kako bi ja mogao egzistirati. To me uostalom i zadržavalo cijelo ovo vrijeme.
Ali, smatrao sam, tu sam gdje jesam. Znao sam svoju ulogu. Kako? Nemojte pitati, jednostavno sam je znao. Od sada ću domaćinu biti životna energija, sa malim dodatkom. I to kakva energija. Ja sam pucao sam od sebe! Ovaj momak niti ne zna koji frajer je došao u njega! Djelovalo mi je kao nešto izazovno, nešto sa čime ću se i živcirati, ali i osjetiti nekakav napredak. Niti blizu onog što sam očekivao i htio, ali doslovna je značenja bila izreka da se 'Iz te kože ne može'.

**************************

Moje ime je Tyrenn Blayden i kroz nekoliko mjeseci možete biti sigurni kako ćete me moći pronaći u kakvoj mentalnoj ustanovi. Gdje, niti sam ne znam. Ne mogu garantirati da ću biti u istoj državi u kojoj sam ujutro, i navečer. Dinamika mojih kretnji nije uvjetovana mojom voljom isključivo, već nekih drugih, sila koje su dovoljno perverzne ili im je bilo dovoljno dosadno pa su se odlučile poigrati sa jadnim mojim bićem.
Inače sam čarobnjak, koji preživljava u svijetu gdje magija ustupa sve više prostora mnogim tehnologijama, onima koji se baziraju na materiji, a ne na eteru – čistoj magiji, ako vam je lakše. Radio sam kao skromni profesor, titule maga, na Oxfordu, pun nade kako ću jednog dana imati prilike pokazati svijetu svoj puni potencijal. Možda pokazati čovječanstvu da ne treba odbacivati magiju samo zato što mi koji znamo baratati eterom, i koji smo rođeni sa time, smo u manjini.
Moji ideali su bili brutalno bačeni u vjetar poprilično rano. Traume iz djetinjstva, tragične greške u mojoj režiji i život me odveo samo do pozicije rada na sveučilištu. Rekli bi, savršeno postignuće. No čarobnjaštvo na fakultetima se ne cijeni ni upola kao materijske znanosti. Čista teorija, znate, premda predajem jako praktičan predmet. Nikad nisam dobio priliku pokazati se u praksi. A kako je eter kao energija kaotičan, tako je i sve što je od njega sazdano. Sa tom su mi se spoznajom, odjednom, knjižnice Oxforda učinile kudikamo privlačnijima od ičeg drugog. Proučavanje, teoretiziranje, u tome sam se našao, premda su mi govorili obratno.
Greške su se za to vrijeme nizale, jedna za drugom, životne greške koje su mi šaputale da sam ili od rođenja uklet, ili sam jednostavno previše glup da shvatim značenje svojih postupaka. Većina su bile male greške, no potkrala bi se i kakva osebujnija poput vezivanja sa svojom dragom preko kletve vječne vjernosti. Zakleo bi se da je greška bila u nekoliko stotina godina starom tomu, a možda je došlo do buke tijekom inkantacije. Rezultat je bio blago rečeno, katastrofičan – vezao sam svoj život uz život svoje drage. Jedno od nas umire, drugo umire s njim, ma gdje bilo.
Malo njih je znalo za to. Strpali bi me u ludnicu ili zatvor već tada, da su znali. Britanci su bili dovoljno pametni da već to odavno prokažu kao kazneno djelo. Kao mag se ne bi mogao izvlačiti na neznanje. Oni koji su bili uz mene znaju vrlo dobro kako je to bilo – kada sam jednostavno se srušio mrtav. Da nije bilo arhimagova koji su ekspresno obavili oživljavanje, danas bi bio samo uspomena i svijet bi se rješio jednog idiota.
Tu nije stalo. Kakve li greške, ne čitati do kraja tekstove o toj kletvi. Kakve li grešketine ići istu bacati u šali na nju, kako bi 'simbolično' obećao vjernost njoj. Nije ni čudo da me, kad je shvatila u kakav sam ju bazen fekalija bacio, ostavila istog časa. Da sam imalo bio bistriji, a priroda mi očito nije podarila dugoročno razmišljanje, shvatio bi da oživljavanje oživljava i drugu stranu. Samo – ona je već bila to temelja iznakažena u požaru, tako su mi barem rekli. Nisam bio prisutan njenom konačnom uništenju. Nisam mogao gledati. Nesreća u nesreći je bila ta da kletva ima samo jednokratno djelovanje. Tako ja nisam umro i drugi puta.
Da bar jesam. No, ruku na sebe nisam mogao dići, ne više. Vidio sam smrt jednom, na kratko. Puka slučajnost, da imam kraj sebe dva arhimaga, me vratila u život. Nije mi bila lijepa. Ali je se više nisam bojao onako kao što sam prije. Postao sam ravnodušan. Ljudi izađu prosvjećeni iz tih stanja, brojna su svjedočanstva i sva su individualna. Izuzet ću sve nekromantski animirane leševe i duhove koji su, jadni, ostali zatočeni na ovom svijetu.
Što sam ja napravio? Što može jedan glup čovjek, čovjek koji ne uči iz grešaka, čovjek koji se boji suočiti sa svojim greškama i njihovim posljedicama, napraviti? Bježati od njih. Želio sam živjeti. Iživjeti se. Alkohol i prašina su najbolje sredstvo. Prašina, droga čarobnjaka. Ako je kokain za bogate i slavne, magovi jedini koriste prašinu, pripravak koji, kako mu ime govori, izgledom nije različitiji od onog sloja prljavštine koja je svuda oko nas, ali je od čistog etera.
Delirij, divlji osjećaj u glavi i snaga izvana je ubrzo zamijenilo truljenje mojeg tijela i uma iznutra. Svi su to vidjeli, opominjali su, o jako su opominjali. Spominjale su se sankcije, no i kraj svojih poroka sam radio svoj posao kvalitetno. Za jednog teoretičara, nesuđenog praktičara, iznadprosječno dobro.
Jasan problem se pronalazi – što pokreće osobu koja se odaje porocima? Njena slabost. Ne neka specifična, već slabost u cijelosti. Ja sam jako slab čovjek. Čovjek kojeg ono što nije ubilo je oslabilo do te mjere da se to odrazilo i na moj izgled. Koštunjav, ono malo mesa što je ostalo u meni je preklinjalo da pobjegne od mene, a rumenilo obraza i boja koja krasi nas bijelce, nestajala je. Koncentracija je sve više ovisila o tipičnim narkomanskim krizama, zbog čega je bacanje čarolija bilo skopčano sa nerazmjernim teškoćama, a ni pozornost mi nije bila jača strana u tim trenucima.
Naravno, to je dalo danak. Incident koji je toliko glup, a toliko opasan da me sram i strah toga se prisjećati opće, me doveo na crnu listu svima. Ministru, dekanu, a niti sigurnosne službe diljem države nisu ostale neupućene u moj slučaj.
Bog čuva djecu, pijane, očito u mojem slučaju i narkomane. Sigurnosti radi, maknuli su me iz države, u Rusiju, ne bi li tamo obavio radnički posao u rješavanju ubojstva jednog britanskog vampira. Tu sam još jednom pokazao koliko sam nesmotrena i, ponajviše povodljiva osoba. Ničim izazvan, postao sam instrument u osobnom ratu vampirske mafije koja nije prezala ni pred čim da dosegne svoj cilj. Koji cilj, nije bitno za ovu priču. Bitno je da me naivnost, povodljivost i potraga za nečim, a ubijte me ako i danas znam što je to, dovela do zvonika jedne katedrale u Snagovu gdje sam trebao biti serviran doslovno kao jelo jednom od lokalnih vampirskih moćnika.
Ono što se dogodilo poslije je samo zabilo zadnji čavao u lijes mojeg poremećena uma. Preživio sam. Opet neka neslana šala, mislio sam. Krenuo sam – negdje. Prolazio sela, gradove, krajolike cijelo vrijeme se osvrčući. Nešto je bilo opasno novo, nešto što nisam do tada bio doživio. Prve misli su kazivale na duhove, demone, nešto što inače ima naviku proganjati one čiji život žele uzeti.
Tada se javio. On. Demon, sigurno, biće iz Gehenne, prestravljeno sam slutio. Udove sam bio malo u stanju kontrolirati, malo nisam. Neko drugo biće je povremeno nadvladavalo moju volju i služilo se tijelom kao vlastitim, a opet, pustivši me mojim mislima. Pokazao je znanje koje sam ja imao. Sjećanja, pamćenje, sve moje, bilo je i njegovo. Karakter mu nije bio isti. Bahat, brbljav, arogantan, avanturističkog duha. Zgražao se kada je vidio u kakvog se domaćina upecao. Ne mogu reći da se nisam slagao s njime. Pogodio je u većoj mjeri mene, ja nisam njega.
Ubrzo su promjene bile dovoljno očite da razaberem kakav-takav suvisao zaključak. Krv nije tekla mojim žilama, umjesto toga, gdje bi se porezao, magloviti eter bi provirivao na površinu moje, sada posve bijele kože. Oči, nešto se isto zbilo sa njima. Šarenice su sjajile purpurnom bojom. Nisam mogao plakati, svijetlost mi nije smetala, kao da su umjetne, a opet moje.
Koliko god ga nisam mogao podnijeti, njegovu divlju, nekontroliranu i agresivnu narav, toliko sam shvatio kako nije riječ o demonu. Niti zloduhu niti ičemu drugom što karakteristično posjeda ljude. Riječ je bila o mojoj životnoj energiji, eteru, samo što je uspješno pobrala sve karakteristike koje nikad nisam imao, a ako i jesam, nisam ih bio iskazao. Moja sušta suprotnost. Moj alter-ego.
I sada on kroči, zajedno sa mnom. Svojeglav kakav je, uvaljuje me u neprilike kad se sjeti i ne bira sredstva. Nekad me izbaci, a nekad stavlja na kušnju, testirajući me. Pritom je šupčinski tajanstven i ne daje mi odgovor na to tko je i kako je dođavola dospio u mene? Gdje se nalazio do onda? Pušten s lanca kada su vampiri trebali obaviti svoj perverzni mali ritual isisavanja svega korisnog iz mene, sada je bio napola gospodar mojeg tijela. Inkarnacija savjesti. Sve što ja nisam. Dileme koje ja imam, on ne posjeduje.
Ostale su mi samo moje misli. Slaba utjeha, jer mi one do sada nisu pretjerano pomagale. Samo će mi odvraćati pozornost od opreza na kojem moram biti stalno. Opreza da ne prepustim volju svojih radnji nekom drugom, nečem neljudskom, nečem što ja ne znam objasniti što je, a ono tvrdi da je sama esencija mene. Moj neželjeni anđeo čuvar i unutarnji demon. Druga strana uma.

[Galijun]

ZVUK ZVONA

„Molim Vas, slijedite me.“, otac Brightworth ih uvede u ograđeni prostor ispred crkve. Vrane su nadlijetale malu zgradu romaničkog stila, grakčući ishitreno i morbidno. Skupina studenata je oklijevala na čas, no vođeni starijim profesorom, magistrom, uđoše na travnatu površinu poput omanjeg bataljuna, sinkronizirano.
„Koliko puta se to već događalo u zadnje vrijeme?“, upita magistar, muškarac koji je bio debelo zakoračio u svoje pedesete, no uspješno odolijevao zubu vremena. Vlasi njegove kratko ošišane kose su se borile oko boje, ne bi li sijede preuzele kontrolu nad ono malo crnih koje su uporno odbijale ustupiti mjesto.
„Svaki dan posljednja dva tjedna, magistre Rocham.“, odgovori otac, „Počelo je prilično nenadano. Mislili smo kako ima veze sa Mjesečevim mjenama, no pokazalo se kako je vrijeme punog Mjeseca bilo prošlo. Pojavio se iznenada, u ponoć sa utorka na srijedu.“
„Što drevni tekstovi govore?“, analitički nastavi Rocham.
„Ništa što bi ukazivalo na logiku.“, zabrinuti će otac.
„Očekujete logiku kod magije?“, Rocham uputi Brightworthu pogled koji oca natjera da povuče bilo kakvu pomisao o pitanju koje je upravo bio postavio.
S tim riječima, Rocham se okrene grupici studenata: „Dragi moji pilići.“, nagla promjena vedrine tona natjera nekolicinu studenata na smijuljenje, „Vrijeme je da otkrijem zadatak koji nas čeka u jednoj od najstarijih crkvi Sjeverne Irske. Nedvojbeno ste svi čuli za legendu od kralju Suibhneu. Suibhne, ili Sweeney, na današnjem engleskom, je bio legendarni kralj Dal Naraida ovdje, u Ulsteru. Dok je vladao, nije mu se svidio zvuk zvona lokalnog biskupa te ga je, u naletu bijesa, pokušao ubiti kopljem. Koplje je slomilo zvono, a biskup je prokleto Sweeneya sa kletvom da će na svaki jači zvuk poludjeti i početi skakati. Kada je trebao otići u bitku, zvukovi oružja su ga natjerali da napusti bitku, u velikim skokovima. Život mu je nakon tog bio jadan. Bio je prisiljen živjeti u teškoj izolaciji ne bi li povratio barem malo svijesti. Kada se konačno skrasio kod drugog biskupa, sedam godina kasnije, ironije li, ubijen je kopljem od strane muža jedne služavke koji je bio veoma zavidan na njegovom povlaštenijem statusu kod biskupa.“
Studenti nisu djelovali pretjerano impresionirano. S razlogom, jer takve legende slušaju na predavanjima gotovo svaki dan.
„I kakav je naš posao ovdje sa tim Sweeneyem?“, javi se netko iz skupine.
„Navodno se naš dragi kralj pojavio...ili njegova ektoplazma, ako ćete tako. Kako i zašto, na nama je da utvrdimo, večeras!“, gorljivi smješak je, barem prividno umirivao grupicu mladaca odjevenih u standardne sveučilišne halje koje nikako nisu spadale u ovo turobno okružje.
„Profesore?“, promukao glas izroni iz skupine.
„Reci, Tyrenne.“, dobroćudno uzvrati Rocham.
„Ako kralj ne voli zvuk zvona, zašto čekati da se zvonik oglasi? I kad smo kod toga...gdje je zvonik?“
Rocham refleksno protrlja oči i pogleda bolje građevinu. Pred skupinom studenata, stvarao se i rastvarao prostor. Kao da je netko uzeo dio crkve, tratine, samog zraka uokolo i presavijao ih kao da su od papira. Malo-pomalo djelovi crkve nestadoše, dok je na to mjesto dolazio niz kamenih blokova koji su bili samo blijedi ostaci nečega što je nekoć bilo svetište Katolicima.
Otac Brightworth ustukne i naglo se okrene prema Rochamu: „Zaista...nisam...znao...“
Rocham je nastojao zadržati staloženost u ovom neobičnom trenutku. Proživio je svašta i vidio svašta u svijetu magije, i zamagljivanje realnosti u magiji nije bilo ništa novo. Ali je ta pojava ovdje najavljivala neobičniji slijed događaja no što je mislio isprva. Ako ništa drugo, morao je pred studentima, radi zaštite ponajprije, ostati hladnokrvan na ovakve eterske ekscese.
Ispruži ruku prema imaginarnoj zavjesi koja je šarala prostorom ocrtavajući čas sadašnjost, čas iluziju. Prozbori nekoliko riječi te osjeti kako tanki mlaz ulazi u njegove prste. Bljedoliki mlaz poveže sliku i prste te stane uvlačiti djelove iste u Rochama.
Otklanjanje nije dugo potrajalo. Rocham zadovoljno podvije kraj usta u smiješak te se okrene autoritativno prema studentima. Oni su i dalje bili pomalo zbunjeni, no svakako nisu djelovali ustrašeno.
„Netko ovdje,“, tajanstveno počne, „se odlučio poigrati sa nama. Čarolija je očito bila preslaba da se održi dulje vrijeme i da nas zavara malo jače. Ima li tko ideju zašto je tome tako?“
Potiho komešanje među studentima prekine tanašna ruka u zraku. Po puti i građi koja je bila krhkija od starčeve, jasno je pripadala Tyrennu.
„Možda netko ne želi da dozivamo kralja?“
Rocham klimne potvrdno glavom, postavi ruke iza leđa i krene koračati, kao da se nalazi u dvorani na predavanju.
„Intrigantno, gospodine Blayden. No možete li onda objasniti zašto mještani, a i sam otac, čuju zvonjavu svake noći, otprilike u ovo doba?“, izvadi teatralno pješčani sat i dobro ga promotri. „Za deset minuta ćemo osjetiti i sami. Ukoliko je i zvonjava umjetno stvorena, imat ćete priliku iz prve ruke vidjeti čaroliju potpune iluzije, jednu koja je izrazito teška za izvesti, a za potpuni efekt treba duga priprema, godine iskustva i znanja. Makar je i samo stvaranje slike dovoljno da smatrate sebe dostojnim magom.“
Sljedeće minute su prolazile u napetosti. Što su studenti više gledali na svoje satove, time je vrijeme sporije išlo. Tipično, pogotovo ako se nešto željno isčekuje. Tyrenn je cijelo vrijeme ogledavao oko sebe. Pokušavao je naći nekakav trag, neki znak, neku runu ili reziduu etera kako nestašno pliva zrakom, kako bi dokučio kakva je magija na djelu. Oči su ga već počele boljeti od silnog napora, ali nekako nije mario za to. Previše puta su one stajale na putu opasnijim stvarima prilikom eksperimentiranja, da bi sada mogao odustati tek tako. Nažalost po njega, shvatio je kako osim onog malog svjetlosnog spektakla na samom početku, apsolutno ništa nije bilo sumnjivo u okolišu. Pogleda pored sebe dvojicu studenata koji su uporno piljili u svoje satove i odbrojavali, kao na Novoj godini, sekunde do ponoći. Nisu bili jedini hipnotizirani. Čak je i otac Brightworth djelovao kao da jedva čeka otkucavanje kako bi mogao vidjeti što će se zaista dogoditi.
U takvom raspoloženju, čim je duga kazaljka dosegla kraću, svi kolektivno pogledaše prema ruševinama crkve. Jedan DONG, je pratio sljedeći DONG. Rocham se zagleda u izvor zvuka koji se trebao nalaziti točno na mjestu gdje zvonik doista i je postojao. Ocu zakleču koljena te se odmakne šeprtljavo par koraka i primi za prvu materiju koja mu je bila dostupna. Studenti ustuknuše nesigurni što treba reći, učiniti. Rocham je bio vidno fasciniran prizorom. Zvonjava je odjekivala, ledeći kosti i kožu. Tonovi koje je imaginarno zvono odašiljalo nisu bili ugodni, doimajuću se jačima kako su sekunde prolazile.
Tyrenn je dao sve od sebe da skrene pažnju od toga i usmjeri ju negdje drugdje, u okoliš, makar i u same ljude. Nije mu polazilo pretjerano za rukom. U ušima je osjećao nelagodne vibracije, pokušaje mozga da smanji bol koju je to 'zvono' stvaralo.
Vjerovao je da je naišao na nešto konkretno kada se monotonom udaranju gonga pridružila huka. Dolazila je sa druge strane brežuljka koji je štitio stražnju stranu dvorišta i dolazila je brzo. Načas pomisli kako je izrazito pametan i čujan kada je uspio takvo što razabrati, no frenetični trenutak ga je uvjerio u suprotno – svi ostali su se okrenuli prema izvoru drugog zvuka. Sweeney dolazi.
Bijela ektoplazma se pojavi pred njihovim očima poput vjetra, a tako je i bila brzo i podno zvonjave. Brightworth se primakne Rochamu tražeći bilo kakav oblik zaštite, dok su ostali studenti gotovo nesvjesno stisnuli jedni uz druge, lačajući se svojih štapića. Razum je nalagao da ih Sweeneyev duh napadne svom silom, razdražen zvonjavom te uvjeren kako su upravo oni krivci za njegovo ludilo. Sve je vodilo ka tome.
„ZVONOOOOOOOOOOOO!“, krikne iz sveg glasa, da je prema njemu zvonjava imala sasvim pristojnu decibelažu, „ZAUSTAVITE TO ZVONO!“
Rocham istupi prvi i digne štap uvis. Brightworth je istovremeno samo uzmaknuo nekoliko koraka, apsolutno nepripremljen na ovakvu vrstu susreta. Studenti su bili sada već ozbiljno uznemireni, komešajući se lagano u svojoj 'obrambenoj' formaciji bez nekog reda i smisla.
„Sweeney, zapovijedam ti da odeš odavde i ne plašiš nikoga više!“, drekne Rocham pripremajući na vrhu štapa čaroliju. Ako ništa drugo, snažan snop svijetla bi trebao otjerati većinu dugova. Je li Sweeney bio jedan od onih na koje to ne djeluje, trebalo je tek vidjeti. Iz rubija krvave boje izroni snažna zasljepljujuća svijetlost. Otac i ostali pokriše oči instinktivno. Rochamove oči su odavno bile navikle na ovakav intenzitet te je uporno zurio u ektoplazmu koja je samo nepomično stajala i gledala čas u njega, čas iznad sebe, pokušavajući voditi svoju privatnu bitku protiv nečega čega nije bilo.
Tyrenn požali što je maloprije imao toliku volju vidjeti nešto što nije mogao vidjeti, jer nije imao snage više nigdje gledati doli u pod. Strah ga natjera da okrene glavu u drugu stranu i zaškilji da vidi što se događa sa ostalima. Otklon trepavica proizvede čudno komešanje na tratini iza ostalih, barem tako registrira. Do tamo je još dopiralo umjereno jako svijetlo od čarolije te se pažljivim proučavanjem moglo razabrati i stanište kakvih kukaca i ostalih životnjica. No ono što je bilo interesantno jest da to komešanje nije bilo do njegova mozga, već je prilično dobro ocrtavalo oblik koji se kretao od smjera izvora svijetla. Štogod to bilo, Rocham je ne znajući to, osvijetlio drugog duha!
„MAKNITE...TO...ZVONO...OD MENEEEEE!“, Sweeney nastavi neljudski kričati, dok mu je Tyrennov mentor kontrirao svojim urlajućim naredbama. Na prvi pogled, Sweeney je odavao dojam da je izgledao kao tipičan Kelt, sa bradurinom, teškom odjećom i krupnijom građom od ikoga od živih prisutnika ovog događaja. Pokretima nije davao do znanja da vidi ostale kao prijetnju, već da je njegova nemeza zvono. Poskoči par puta, pokušavajući ga dohvatiti, hvatajući samo zrak u procesu.
Za to vrijeme, Tyrenn se ustane, trudeći se da ne gleda u Rochama i Sweeneya, već se stane probijati svojim slabašnim tijelom kroz druge halje i toge, pripremajući nekakvu čaroliju koja bi bila dovoljno slaba da je izvede čitavi fijasko, a koja bi drugog duha mogla prilično uzdrmati. Brojao je u glavi moguće kombinacije – vatra je relativno efikasan pomoćnik, ako ne zahvati ostalu materiju, kao drvo sada, led je spor, a nije da djeluje pretjerano na duhove. Kada mu to padne na pamet, prestrašeno ustanovi kako ne poznaje prevelik spektar čarolija kojima bi mogao spriječiti duha u bilo kakvom bijegu.
„Duh, drugi duh je tu!“, odluči na opciju koja mu se onda činila najboljom. Prebaciti lopticu odgovornosti na druge možda i nije najsmioniji način, ali bolje i to nego izigravati frajera i voditi borbu koja se ne može dobiti. Kako bi dobio na nekakvoj uvjerljivosti, baci vatrenu kuglu nedaleko od drveta, gdje je zadnjeg časa vidio oblik kako prolazi.
U tih nekoliko sekundi, teško je bilo procijeniti tko je učinio što. Dok je Rocham pokušavao bezuspješno otjerati Sweeneya, Tyrenn je spektakularno zapalio stari hrast, a plamen se gromoglasno proširio nekoliko metara dalje. Studenti su šokirano počeli bježati od vatre, a samo ih je šačica uočila ono što je Tyrenn bio uočio prije svih – duha obavijenog vatrom kako leti zrakom i pada svega nekoliko metara dalje od jednog od studenata.
Tyrennu glavom počinje prolaziti teorija koju je uspješno do sada savladavao. I niti jedno biće bez korporalnog oblika se nije ponašalo kao da ima tijelo osim – kada se sjetio da su jedna od opcija demoni iz Gehenne, noge su mu se odsijekle. Zaista je malo potrebno da se akcija proizvede reakciju, a Tyrenn ju je učinio sam za sebe – odmakne se koji korak i šlampavo padne na tratinu. Čak je i u takvom položaju nastavljao puzati unatrag prema kolegama, sa užasom u očima.
Rochamova pozornost je već bila usmjerena prema užarenoj masi koja se ustajala i okrenula prema izvoru plamena koji ju je napao. Tijelo je samo blago odavao humanoidni oblik; prije bi se reklo da je ličio na rastaljeno željezo, sa grimizno-žutom nijansom koja se prelijevala i stvarala kvazi-ruke.Dvije iskre se pozicioniraju pri vrhu, blago navještajući paklene oči koje su ljutito gledale studente, i potencijalne žrtve. Zaustavio se na Tyrennu. Nije bilo samo ono nešto demonsko u njemu što je tjeralo strah u kosti, već način na koji ga je gledao je zaledio Tyrenna. Djelovao je kao da gleda u njega. U njegovu dušu.
Mentor nije imao prilike predugo čekati. Reagira promptno te prema demonu uperi onu istu svijetlost kojom je pokušao odagnati Sweeneya, bezuspješno, kako se pokazalo. Niti demon Gehenne nije bio odveć impresioniran. Jedino što je uspio Rocham izvući iz tog, je bilo da se plamena masa okrene prema njemu.
„Štogod ti jesi, štogod ti bio,“, krene Rocham izgovarati, „zapovijedam ti odeš odavde i prestaneš oskvrnjivati ovo sveto tlo!“
Demon ne učini ništa na to. Da je to čovjek, psihologija bi nalagala da kalkulira sljedeći potez. Tyrenn se pribrao u vlastitoj glavi donekle, no i dalje se nalazio na podu. Srećom, latio se štapa, no pitanje je bilo koliko će mu isti koristiti ako ovo odluči napasti svih silama. Vjerovao je u pomoć svojih kolega. Zapravo, kad malo bolje razmisli, jedini oslonac su mu bili oni.
Istovremeno, Rocham se stane približavati demonu, svjestan da ovaj nema pretjerane napadačke ambicije. Svakim njegovim korakom naprijed, ovaj je uzmicao. Sada je to bilo očito. Jedan demon može učiniti pravi kaos, no i oni imaju svoje granice. A ovaj je, izgledalo je, imao prilično niske.
„Prokleti smrtnici.“, zaruži demon dok je radio korake dalje od svih, „On je trebao ići s nama, kod nas. A vi ste to sve uništili. Prokleti bili! Mrak će vas progutati kad-tad.“
Vatra se stišavala oko njega, ali i na njemu te je kroz nekoliko metara postao posve nevidljiv. Rocham refleksno krene za njim, ali ubrzo stane. Nije imalo smisla trčati za nečim nevidljivim, dok je njihov glavni problem i dalje bez kontrole.
Barem su tako mislili dok se nisu okrenuli i shvatili da je zvonjava prestala, a Sweeneyevog keltskog ektoplazma nije bilo više. Na čas je tišina preplavila razrušeno dvorište, a idilu je remetilo jedino pirkanje vatre pokraj debla.
Otac Brightworth požuri do prvog kamena na koji je mogao sjesti i prekrije lice rukama. Čak se iz daljine moglo vidjeti da drhti. Rocham naredi nekolicini studenata da mu pomognu, a on sam se osvrne i pogleda u lice Tyrenna. Mladić se pribrao i polko ustajao, prljav od zemlje koja se priljepila za njega.
„Bilo je to vrlo hrabro od tebe.“, pohvali ga Rocham.
„Ne znam što je hrabro u tome da padnem na stražnjicu od šoka jer me demon pogledao.“
„Doista se ovaj i ponašao kao da je došao ravno iz Gehenne.“, prokomentira Rocham, gledajući čas u plamen, a čas iza sebe, prema zvoniku, „Uvjeren sam da je on sam proizvodio zvukove koji su dovodili Sweeneyevog duha do ludila.“
„Ali s kojim ciljem?“
„Demoni nekad nemaju cilj. Nekad im je cilj stvoriti kaos samo kako bi zadovoljili svoje primitivne porive. Ovaj duh, je uspio izvući legendarnog duha i maltretirati ga imitacijom zvonjave i stvaranjem lažnog pejzaža koji je zavarao čak i mještane. Srećom, otjeran je. Da nije bilo tebe, možda ga ne bi nikad otkrili.“, Rocham potapša Tyrenna i uputi mu smiješak podrške. Tyrenn nespretno uzvrati, no usta mu nisu uspjela izvući više od kiselog osmijeha.
Gorak osjećaj je ostao komešati se u njemu. Nešto nije bilo u redu sa pogledom koji mu je demon uputio. Što, morati će to sam rasčistiti sa sobom ili Rochamom, ako ga uspije uloviti na koju minutu kada se vrate u Exeter.

[Galijun]

Prva je već prije objavljena na ovom topicu, no kako je bilo problema sa forumom, on nestade. Dvije priče nemaju međusobnih veza osim glavnog lika.

[mea]

btw. za one koji su to čitali, koji vam je najdraži lik? :-D

evo danas zavrsila gozbu vrana i bas trazim da li je izdan ples zmajeva ali brijem da ne...ugl hbo snima seriju za prvu knjigu: http://tolkien.hr/portal/content/view/1615/120/
meni su najdrazi likovi
1. bran
2. arya
3. jon
jbg..ocito sam fan starkova...a najvise mrzim freyeve...bas bi htjela da oni popuse rat
btw. nekako bi ipak da ima malo vise magije i malih cudovisnih stvorenja i malo vise akcije kod tih strahovuka

[Breeder]

evo danas zavrsila gozbu vrana i bas trazim da li je izdan ples zmajeva ali brijem da ne...ugl hbo snima seriju za prvu knjigu: http://tolkien.hr/portal/content/view/1615/120/
meni su najdrazi likovi
1. bran
2. arya
3. jon
jbg..ocito sam fan starkova...a najvise mrzim freyeve...bas bi htjela da oni popuse rat
btw. nekako bi ipak da ima malo vise magije i malih cudovisnih stvorenja i malo vise akcije kod tih strahovuka

nacekat cemo se jos do zmajeva...fali mu valjda 100, 200 str. do kraja, ali debelo prase se gega po svjetskoj turneji dok fanovi umiru od straha da ga slag ne strefi kada potrci preko crvenog

sto se tice magije, drugih i strahovukova mislim da cemo dobiti sve, ipak on voli to sve rastezati, ali posto je genijalan pisac ne moze mu se zamjeriti uvijek napravi nesto potpuno neocekivano, bez ikakvih preseravanja i standardnih mary sue gluposti tako da ispadne jednostavno :O

[veteran]

Šupčina. Eto kaj je. Treba mu 7 godina da knjigu napiše.

[mea]

sto se tice magije, drugih i strahovukova mislim da cemo dobiti sve, ipak on voli to sve rastezati, ali posto je genijalan pisac ne moze mu se zamjeriti uvijek napravi nesto potpuno neocekivano, bez ikakvih preseravanja i standardnih mary sue gluposti tako da ispadne jednostavno :O

istina super pise. u pocetku mi je bilo sve malo prebrutalno, kada je Ned pogubljen to mi je bio totalno iznenadenje, glave padaju na sve strane....ali sam se navikla i jos mi je to davalo element iznenadenja jer sam znala da bilo tko moze do iduceg poglavlja umrijeti.

Iako moram priznati da su me full smetali dugacki opisi..too much za moj ukus

[suni]

cryoburn anyone?

[Galijun]

cryoburn anyone?

Pročitao. Puuuuno bolje od Diplomatskog imuniteta, koji je po meni najslabiji iz serijala. Dobri stari Miles, samo sa 39 godina, ali radnja je i dalje onako aktivna, brza, sa interesantnim likovima i sjajnim Milesovim monolozima

[suni]

navodno je sad the end...eh štaćeš vidjet cemo kak ce bit s tim. ja zelim jos knjiga iz tog svemiraaaa

[Galijun]

Mogu samo reći da je tužan kraj, ali prikazan na drugačiji način.